Od Milanovića su mnogi očekivali da će ispraviti Kolindinu odluku i u Ured predsjednika vratiti bistu Josipa Broza, no on je s Pantovčaka počistio sve ostale biste, od kralja Tomislava do Franje Tuđmana. Ostao je samo on.
Zoran Milanović započeo je proljetno čišćenje Pantovčaka.
Nakon što je "izbacio" Kolindu Grabar Kitarović, za njom je izbacio i sve biste hrvatskih državnika i velikana, od kralja Tomislava, preko Ivana Mažuranića i Josipa Jurja Strossmayera, do Stjepana Radića i Alojzija Stepinca.
Naravno, i Franju Tuđmana, predsjednika kojem je dao zračnu luku i htio dati Trg svetog Marka. Ali nije bilo milosti.
Predsjednik Milanović s Pantovčaka je izbacio sve, samo da se ne skuži kako nije vratio bistu Josipa Broza Tita, što je očekivao i čemu se nadao veliki broj njegovih birača.
Izbacivanje Titove biste s Pantovčaka proglašeno je svojedobno udarom na antifašizam i revizijom povijesti, a budući da Milanović nije imao volje i hrabrosti upustiti se u novu reviziju te revizije, on je s Pantovčaka naprosto počistio sve.
Ostao je samo Zoki
Biste koje su na Pantovčaku simbolizirale hrvatsku državnost - uz iznimku Alojzija Stepica, očitog ustupka klerikalnoj antikomunističkoj desnici - sada će biti prebačene u muzej. Samo još moraju otkriti koji.
A na Pantovčaku će ostati samo jedan državnik.
Bio je to Milanovićev elegantni način da se riješi svih pritisaka i elegantno izvuče iz povijesne kučine u koju bi se eventualno mogao zaplesti. Da ne bi morao objašnjavati razlike i tumačiti nijanse, a kamoli ispravljati krive Drine, on je odlučio naprosto izbaciti sve.
Ali izbacivanje je također politička poruka.
Matija Gubec
Kao što je politička poruka bilo Kolindino izbacivanje Josipa Broza i ubacivanje Franje Tuđmana. Obračunala se s komunizmom i antifašizmom, a onda promovirala bivšeg komunista i Titova partizanskog generala koji je promovirao pomirbu s ustašama i fašistima.
Kao što je, ne zaboravimo, politička poruka bila i izbacivanje tapiserije Seljačke bune s Pantovčaka u mandatu Ive Josipovića.
Predsjednik koji je dobio izbore na platformi Nove pravednosti, kao šampion narodnih masa i uzdanica malog čovjeka, odlučio je skinuti sa zida motiv borbe potlačenih protiv feudalaca. Matija Gubec vraćen je u Zagorje, dok je Josipović u svom savjetničkom timu na Pantovčaku okupljao kapitaliste i poduzetnike.
Bila je to poruka da od Nove pravednosti neće biti ništa.
Najdraži mu Tuđman
A evo sada Zoran Milanović poručuje kako Ured predsjednika nije mjesto na kojem bi se izlagale biste kraljeva, državnika ili političara koji su obilježili hrvatsku povijest i na koje se naslanja ideja hrvatske državnosti.
Istinabog, Milanoviću bi vjerojatno bilo teško izabrati biste državnika na koje bi se eventualno ideološki naslonio, jer je i sam u svojoj političkoj karijeri ideološki lutao i prilagođavao se kako god mu je trebalo, od ljevice do desnice.
Premda nije skrivao da mu je Franjo Tuđman najviše prirastao srcu.
Tabula rasa
Zbog toga je deložiranjem čitavog postava jednostavno poručio da se on ne naslanja ni na koga. Da njegov predsjednički mandat počinje od nule. Svojevrsni "clean slate". To bi se moglo čak nazvati Milanovićevom idejom pomirbe. Gotovo kao sa Željkom Markić.
Nema Tita, ali nema ni Tuđmana. Nema Stepinca, ali nema ni Radića, nema pokretača ideje jugoslavenstva Strossmayera, kao ni "oca domovine" Starčevića.
Ostaje samo Zoran Milanović na koga se može projicirati što god se treba i što god netko hoće. Nitko ga ne može slaviti, ali i nitko mu ne može ništa predbaciti.
