DRUGA PRIČA Etgar Keret (Tel Aviv, 1967.) jedan je od najpopularnijih izraelskih književnika današnjice. Njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja. 24sata ekskluzivno donosi tri odabrane priče
Odabrane kratke priče Etgara Kereta: Kava i cigarete
Kad sam imao šest godina, moj je tata radio u snack baru pored bazena, nedaleko jedne od plaža u Tel Avivu. Svakoga dana u pola šest ujutro izašao bi iz kuće i krenuo prema bazenu, plivao dva kilometra, istuširao se u toploj sobi samo za članove, i krenuo raditi. Ne bi došao kući do devet sati navečer. Četrnaest sati dnevno, sedam dana tjedno, istovarivao je kutije bezalkoholnih pića, tostirao sendviče, kuhao kavu u svjetlucavim čašama u snack baru pored bazena na plaži Gordon.
Nekoliko godina kasnije tata je rekao da mu je to bilo najbolje razdoblje u životu, sjetno se sjećajući kako je slani zrak puhao s mora i miješao se u njegovim plućima s mirisom kave i uvezenih cigareta koje je prodavao na šanku. Kava, cigarete i more su uvijek bile tri omiljene stvari mog oca.
Za mene ti dani nisu bili toliko sretni. Kad bi se tata vratio s posla, ja sam već bio u krevetu, i nisam ga uopće viđao, osim subotama, kada bih ga posjećivao na bazenu s mamom. Nije da sam zbog toga bio ogorčen. Šestogodišnje dijete ne može ustvari zamisliti drugačiji svijet za sebe, svijet u kojem njegov otac ima više vremena za njega; ono prihvati stvarnost takvu kakva je. A ipak mi je jako nedostajao. Gledajući to, moja je majka predložila da svakoga dana idem s njim na bazen, da zajedno plivamo, a da potom uzmem taksi i odem u školu.
Od tih jutarnjih kupanja se osim grozne hladnoće koju sam osjetio toga dana kada sam skočio u ledenu vodu više ničeg ne sjećam, ali su vožnje u autu s tatom ostale kristalno jasne: vani je još bio mrak kada bi sjeli u naš srebrni Peugeot 504, uz otvorene prozore bi tata pušio Kent 100s i opisivao paralelne svemire koji postoje u ovom trenutku u drugim dimenzijama, svemiri u kojima je sve potpuno identično našima - iste ceste, isti semafori, ista cigareta u uglu tatinih usta - sve osim jedne sitne razlike. A tu je razliku tata promijenio svakog jutra, mijenjajući jedan detalj u paralelnom svemiru koji se razlikovao od našeg: evo nas u paralelnom svemiru, čekajući na potpuno istom raskrižju da se upali zeleno svjetlo, samo u ovom svemiru umjesto da se vozimo u srebrnom Peugeotu, jašemo na zmaju. I još jedna razlika, u kojoj se ispod moje izblijedjele trenirke skrivaju škrge, koje će mi uskoro omogućiti da dišem ispod vode, kao riba.
Kad sam imao sedam godina, moj je otac dobio novi posao. Nije se više morao ustajati tako rano ujutro, a uvečer bi svi zajedno večerali i gledali večernje vijesti. Imao sam dvadeset i dvije godine kada sam odselio iz roditeljske kuće, ali još uvijek sam ih posjećivao barem dva puta tjedno, a subotama bih plivao s tatom na bazenu gdje je nekoć radio. Kad sam imao dvadeset i tri godine mojem je ocu dijagnosticiran rak. Rak jezika, kao posljedica pedeset godina pušenja. Dok su ga liječnici pronašli, bio je u naprednom stadiju, i iako nikada o tome nismo progovorili nijednu riječ, bilo nam je objema očigledno da će uskoro umrijeti.
Svakog ponedjeljka bih ga vozio na fizikalnu terapiju, i dok smo sjedili u čekaonici čekajući fizioterapeuta s britanskim naglaskom, moj otac bi ponekad još uvijek govorio o paralelnim svemirima u kojima je sve potpuno jednako kao u našem, samo uz jednu razliku. Recimo, psi bi mogli govoriti. Ili bi ljudi mogli čitati misli. Ili bi nebo bilo ljubičasto, tamna nijansa boje cikle, i kada bi mliječno-bijeli oblaci lebdjeli preko njega, izgledali bi tako ukusno da bi ih se moglo pojesti.
Na kraju svake terapije bi mi fizioterapeut pokazao kako držati ruku svog oca dok zajedno hodamo, i što bih trebao učiniti ako izgubi ravnotežu. Na putu kući, kada bismo se približili uglu Ulice kralja Solomona i Arlozorove ulice, tata bi uvijek stao. „Osjetiš li miris?“, rekao bi, i pokazao na novi kafić na uglu. „Samo po mirisu ti mogu reći da je to najbolja kava u gradu.“ U ovoj fazi njegove bolesti je rak jezika bio u toliko naprednom stadiju da moj otac više nije mogao jesti ni piti. Umjesto toga je svu hranu i piće dobivao kroz prozirnu plastičnu cijev, ravno u želudac.
Jednog od tih ponedjeljaka, nakon fizikalne terapije, dok smo hodali uz kafić na uglu Ulice Kralja Solomona i Arlozorove ulice, moj je otac, umjesto da samo zastane i pohvali to mjesto kao obično, predložio da ustvari uđemo unutra i popijemo kavu. „Tata,“ rekao sam nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, „ne možeš ništa piti. Tumor ti blokira jednjak.“
„Znam,“ rekao je, i potapšao me po leđima. „Ali ti možeš.“
Sjedili smo za stolom u uglu, na nogostupu. Naručio sam kavu s mlijekom i čašu vode od zgodne konobarice, a kada je upitala što bi moj otac želio, on je zatražio dupli espresso. Zurio sam u njega - zbunjen - a on se nasmijao i slegnuo ramenima. Konobarica je primijetila tatin osmjeh krivice, i upitno me pogledala. Nisam znao što reći, pa sam naručio zobeni kolačić.
Dok kava nije stigla, sjedili smo u tišini. Htio sam pitati svog oca zašto je uopće naručio kavu, i ima li to ikakve veze s činjenicom da je konobarica zgodna, ali nisam ništa rekao. Tata je izvukao kutiju cigareta iz džepa na košulji i upaljač koji je imao spremljen u kutiji za naočale i oboje stavio na stol. Čekali smo.
Nekoliko minuta kasnije konobarica se vratila s našom narudžbom. Stavila ju je na stol: kavu s mlijekom, čašu vode i kolačić na tanjuriću ispred mene, a dupli espresso ispred tate.
Aromatična para se izdigla iznad moje kave. Želio sam ju popiti, ali to mi se činilo nepoštenim prema mom tati, pa sam samo nastavio buljiti u kavu, kada sam krajičkom oka vidio oca kako brzo grabi dupli espresso sa stola i guta ga u jednom gutljaju.
To je bilo nemoguće. Znao sam da je to nemoguće. Mislim, ja sam bio u prostoriji kada je onkolog meni i mami pokazao rendgensku snimku tumora iznad blokiranog jednjaka, poput kuglice sladoleda od vanilije na kornetu.
Moj otac, tada je rekla, neće nikada više piti. A mi smo sada, jednog lijepog sunčanog dana, sjedili zajedno u tom hipsterskom kafiću, ja još uvijek zureći u svoju šalicu kave iz koje se pušilo, i on, pored mene, smiješeći se nakon što je na eks popio dupli espresso, i na trenutak sam pomislio da smo u paralelnom svemiru; možda mi je ispričao dovoljno priča, još otkad sam bio dječak, da otvori rupu u bolnom srcu našeg svemira, kroz kojeg smo bili uvučeni u paralelni svemir, identičan mojem u svakom smislu, osim jedne iznimke - u ovom svemiru moj tata može piti i jesti koliko želi, i nije trebao umrijeti kroz nekoliko mjeseci.
Kipuća kava se slila niz dušnik mog oca na njegova pluća. Kad se slila, tata se počeo gušiti. Ustao je usred kafića i primio se za grlo s obje ruke. Zvuk vlažnog hroptanja kojeg je proizvodio je bio grozan, zvuk čovjeka čija su pluća preplavljena vrućom kavom. Konobarica je užasnuto pogledala prema njemu. Čovjek s naočalama s stola pored našeg je priskočio i pitao mog oca treba li pomoć. Ja sam samo sjedio, paraliziran. Paralelni svemir koji sam dijelio sa svojim ocem prije nekoliko trenutaka je nestao, bacajući me u puno gori svemir. Uslijedilo je još nekoliko sekundi grgljanja, nakon kojih se tata nagnuo i na pod kafića izbacio sav fini talijanski espresso koji mu je napunio pluća. Kad je završio, sjeo je na stolac kao da se ništa nije dogodilo, par centimetara udaljen od lokve kave i ravnodušno zapalio cigaretu. Ljudi koji su sjedili za stolovima oko nas su zapanjeno buljili u njega.
„Što sam ti rekao?“ nasmijao mi se i izdahnuo dim kroz nosnice. „Najbolja kava u gradu.“
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Advent je stigao i na onkologiju Klaićeve: 'Djeci je odmah ljepše'
Andrijašević za 24sata: Dinamo više priča nego što igra, Rijeka mora kupovati, Hajduk ne...