Šest kilometara od kuće, na povratku, onako iscrpljena i znojna srela sam prodavačicu iz kvartovske trgovine. Na biciklu je išla kući i kao iz topa krajnje ozbiljno ispalila: Ti nemaš pametnijeg posla?

Na trenutak sam zastala, misleći – hej, pa ti si se tih šest kilometara odvozila od posla i ideš doma. Pritom ima 50+ godina, ali nisam se to zapitala već: Koji bi to pametniji posao bio? Sad se ona malo zbunila pa mi je odgovorila da sam recimo mogla peglati ili čuvati svoju djecu. SVOJU?!

Tu me malo piknula u živac pa sam joj objasnila kako ‘svoja’ djeca imaju isto tako svog tatu pa ih može i mora i on čuvati, a da ja – ne peglam. 

Možete li zamisliti taj šok i nevjericu. Žena koja trči, a ne pegla. Da, to sam ja. Ali istina je da peglala nisam nikada, osim odjeće koja se baš nikako sama neće izravnati. Peglanje smatram ubojstvom svake normalne moždane stanice, aktivnost kao što je peglanje ne stoji u mom rasporedu, ali tu i tamo ispeglam neku stvar. Znači nikad, ali baš nikad ne stojim dva sata pokraj stola za peglanje s peglom u ruci. Tu i tamo opeglam majicu koja nekome treba baš taj dan. Kada to objašnjavam bilo kojoj svojoj poznanici, prijateljice me znaju, dobivam uzdignutu obrvu i pitanje: A muževe košulje? Šta ja znam tko njemu pegla njegove košulje, u pravilu odgovaram. Istina je da smo prije nekoliko godina postigli dogovor da se košulje peglaju u peglaoni i da ćemo tih 100, 150 kuna radije ‘ušparati’ od nečeg drugog nego da itko od nas ubija dva, tri sata vremena na taj posao.

A što se tiče ‘svoje’ djece… Pa, krenimo redom. Trčati sam počela dok sam mlađeg sina još dojila, odnosno s njegovih 16 mjeseci. Paralelno sam i radila, puno radno vrijeme od 9 do 17, a po potrebi, a tih potreba u novinarskom poslu ima puno, i dosta duže. Počela sam trčati dva do tri puta tjedno, po pola sata. Dakle, u najgorem slučaju, ja sam od kuće zbog neke aktivnosti koja nije posao izbivala tri sata tjedno.

Tri od 168 sati koliko ima tjedan. Znači od svoje bih obitelji, kako se to u patrijarhalnim sredinama lijepo kaže, uzimala 2 posto svog vremena. Za sebe. To vrijeme nisam trošila na kave, pedikure, umjetne trepavice, manikure… Svašta to nešto jer ja to jednostavno ne radim. Trošila sam ih isključivo i jedino na sebe.

I dalje sam se noću budila dojiti svog sina, vodila ga u vrtić, nunala kad je bio bolestan, igrala se sa starijim, kuhala, spremala, brisala prašinu, trudila se biti dobra u svom poslu, ali i biti supruga, žena, prijateljica. I vrlo brzo shvatila da me trčanje ‘uzelo’, a da nemam novo dodatno vrijeme. Mojih tri sata se odjednom počelo pretvarati u pet, šest sati tjedno. U nekim fazama treninga trčala bih i osam sati tjedno.

Pet posto, hej, nije to mala stvar. Ostalih 95 posto vremena i dalje sluša starijeg sina kako ne zna gdje mu je majica, pernica, bilježnica, kocka, autić, ne zna obući lijevu čarapu, gdje su mu naočale, naljutio ga je Luka, Petar, Borna, hoće na trening, neće na trening, zašto uopće mora pisati ta slova na hrvatskom, a on mrzi slova, pogotovo pisana, a ni štampana mu nisu draga, ne zna gdje mu je torba, tenisice su mu mokre jer je skakao po lokvama, ali to nije prijavio pa sad nema u čemu ići u školu, treba mu bijela majica za tjelesni, kako mislim da mi to nije rekao, a sada je pet minuta do 8. Hoće van, neće van, njega nitko ne razumije, želi mobitel, ne bolje onaj sat za praćenje i zašto bi pobogu on bacao smeće kad i ja imam ruke.

Ili pak slušam mlađeg koji ima 4,5 i apsolutno ništa na svijetu ne može sam, nikad, nimalo. Gladan je, jeo bi Čokolino, ali zašto sam mu sad to napravila kad sam neki dan rekla da je Čokolino pun šećera pa nek ga sad odnesem, gladan je, žedan je, ne može obući ni lijevu, ni desnu čarapu, zašto je oblak bjelkasto sivkast, zašto cumulonimbusi stoje tako nisko i nek mu opet nabrojim planete po redu i nek mu kažem koliko je Mars udaljen u Saturna. 30.000.000 kilometara (to sam izmislila)… Pa kako ja to znam? A zašto Sunce navečer ide spavati i gdje mu je krevet… A gdje je Mjesec za to vrijeme, a zašto je trava zelena i zašto, zašto, zašto…

Ili muž koji je početkom godine zbog posla otišao raditi u Norvešku pa sad ja na sva ta pitanja odgovaram sama. I sama brišem prašinu, i perem WC, i kuham i radim sve te ‘pametne’ poslove koje žene rade. I trčim. Ujutro nakon što klince ostavim u vrtiću i školi, a prije svog posla odradim nekih 5-8 kilometara tek toliko da budem normalna. I kad god negdje udomim klince ja trčim, a ne, ne peglam, niti čistim, pretvaram se da sam kolekcionar prašine i nereda. Važnija mi je moja sreća od police bez nereda. I kad muž dođe na dva tjedna odmora ja ubijem 20 kilometara u komadu. Jer samo tada to mogu.

Prije nekoliko godina sam srela svoju poznanicu, majku troje djece, sjajnu novinarku i ženu koja je uspješno dobila bitku s rakom dojke. Krenemo mi tako u onaj neki usputni razgovor i prospem ja par floskula tipa stresan život, hrana, posao, ovo-ono… A ona mi je smireno odgovorila: Ne, oboljela sam jer nisam bila sebična. Svi su me rastezali – djeca, muž (postao je bivši), posao… Svima sam to dopuštala. Tek kada sam se razboljela shvatila sam da oni mogu sve i bez mene, ali nikad nisu morali. Ti trčiš, je l'? To ti je super stvar. Moraš imati svoje vrijeme… Pa nakon takvih rečenica staneš i zamisliš se, zapitaš se… Kada si zadnji put odvojio vrijeme za sebe, kada si si nešto darovao, u kojem je to trenutku pegla stala ispred piva s prijateljicama, kako to da si dopustila nekom tamo muškarcu da ne pere suđe i ostavlja čarape na podu koje ti marljivo skupljaš, kada je lonac punjene paprike kojeg pripremaš tri sata postao važniji od tjelovježbe i zašto cmizdriš u kupaonici nad svojim celulitom gomilajući kile i ližući list salate umjesto da izađeš van, otrčiš krug oko zgrade, upišeš se u teretanu. Ili kupiš ogledalo koje sužava.

Naučimo nešto konačno od tih muškaraca. Kada je netko od njih rekao kako neće gledati utakmicu jer mora srediti veš. Ili da će recimo preskočiti svoj trening jer vama treba izglačati košulje za posao… Razmislite pa mi javite.

A do tada, ovaj vikend, ako trčite budite ipak nesebični i odite na Unicefovu utrku Mliječna staza. Trči se, odnosno skuplja novac, za prvu hrvatsku banku mlijeka za prerano rođenu djecu pa našu trkačku ‘sebičnost’ pretvorite u nešto nesebično. U subotu je dječja utrka, a u nedjelju je utrka za odrasle. Tko se nije prijavio, magarac je bio, ali još stignete…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. 

Pratiti me možete na blogu 'Trkoblogerica' te na Facebooku.