Teglim knjige, laptop i sve ostale blagodati modernog čovjeka. Izlazim ranije iz tramvaja jer moram do ljekarne, jedne od rijetkih u kojoj prodaju šampon koji koristim dulje od desetljeća. Jebiga, roditelji su me genetski počastili psorijazom pa za šampon izdvajam 100kn (kad sam ga počela koristiti bio je 60-ak, op.a.) i sretna sam ako ga uopće nađem jer u protivnom si glavu do krvi želim odrati. No, nisam htjela o svojoj psorijazi.

Ispred ljekarne, na vrućem asfaltu, pored grafita “OSMIJEH NA LICU ULJEPŠAVA ULICU” sjedi, i to jedva, staričica od kojih 75-80 godina (moguće da je i mlađa, ali je u lošem stanju pa izgleda starije). Pored nje naslonjena štaka. Ispred nje nekakva vrećica i škrabica u kojoj skuplja novce. Polugolih i naotečenih stopala. Otvorenih rana po potkoljenicama. Pretoplo obučena u crninu i sivilo jer vjerojatno je to sve što ima pa u tome i spava i sjedi. Stanuje u toj odjeći, pretpostavljam. Saginjem se, stavljam neke kovanice u škrabicu i ulazim u ljekarnu pored.

U ljekarni hladan tuš, ali ne od klime. Šampona kao za vraga nema. Ništa, kupujem nešto drugo zbog čega nisam došla, ali hajd’ da nešto kupim kad sam već tamo. Standardni potrošački obrazac ponašanja koji je zarazio i mene i ne ponosim se time. Nakon jedno 2-3 minute u ljekarni, dogovora s ljekarnicom oko šampona, izlazim na zagrebačku popodnevnu žegu, psujem sebe i ZET jer mi je tramvaj upravo otišao i čekam. Kao svaki pošteni iščekivatelj tramvaja, vadim ne jedan, već dva mobitela i zurim. Krajičkom oka spazim ranije spomenutu staričicu. Nije bila sama. Ispred nje čuči mlađa žena, lijepo odjevena, uredna. Smiješi joj se i… NAVLAČI JOJ TENISICE KOJE JOJ JE DONIJELA!!!

Provjeravam, nije fatamorgana. Stvarno nije. Donijela joj je i čarape, oblači joj ih dok staričica začuđeno gleda u tenisice kao djeca u Djeda Mraza. Mlađa žena joj se smiješi čitavo vrijeme dok joj navlači čarape zatim tenisice, staričica u čudu, a meni suze na licu.

Osmijeh na licu uljepšava ulicu, kažeš? Ne, osmijeh koji je žena s čarapama i tenisicama imala uljepšao je cijeli, barem trenutni, svijet starice u agoniji, ali i moj. Vjerujem, i svih onih koji su ovom prizoru svjedočili.

Koliko god da je teško da ljudi žive kako žive, da nas vode oni koji ne misle na gole, bose i izranjavane noge svojih sugrađana, istovremeno je lijepo vidjeti ovakav prizor. Budi nadu u bolje sutra. Nadu, koja se zahvaljujući lešinarima koji samo na svoju guzicu misle svakim danom sve lakše gasi, ovakva gesta rasplamsa na još koji tjedan ili mjesec. I malo pomalo bude dobro. Mora biti dobro. Jer nije istina da smo svi odvratni kao oni o kojima se više piše jer su tobože bitni.

Ne moramo pomoći svima jer to je nemoguće, dovoljno je da pomognemo najbližem. Dovoljno je da vidimo, da reagiramo i ne radimo sranja kojih je ionako previše.

Ne znam tko je mlađa žena koja mi je danas ispunila srce, a sigurna sam, i staričici, ali hvala joj jer postoji. Hvala i onima koji su danas nalik njoj i koji će to tek postati. Ima vas. Tu ste.

Čuvajte sebe i druge, zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.