Eto, to su bili ministri dvaju ključnih resora. Nemaju snage javno se žaliti zbog smjene, a nemaju ni snage stoički podnijeti sudbinu koja čeka svakog političara
Rajko Ostojić izašao je pred novinare kamena lica.
"Ne mislite valjda da ću razgovor u četiri oka podijeliti s javnosti", izjavio je na vratima Banskih dvora, još svjež od premijerova vritnjaka. Uz tek minimalni trzaj lica, uočljiv tek u "slow motionu", poručio je javnosti kako "nije umoran", da "izgleda zdravo i čilo", te da "svaki dan propješači pet do sedam kilometara". "Pucam od zdravlja i snage, ne uzimam ni jedan lijek, redovito se kontroliram", kazao je Ostojić, a na pitanje je li razočaran smjenom iz Vlade, hladno je odgovorio: "Zar vam izgledam razočaran?".
"Svoje osjećaje ću ostaviti za sebe", kazao je hladan kao Prljavi Harry, "i podijeliti ih s meni najbližima".
Dakle, čim dođe kući gurnut će glavu u jastuk i isplakati dušu. Onda će mu supruga skuhati čaj od metvice. Da se malo pribere.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Zatim je na red došao Željko Jovanović.
Olakšao dušu
On je, umjesto u jastuk, olakšao dušu u javnosti. Kaže da nije on najgori ministar, kaže da ga pljuju oni koji ništa ne razumiju, kaže da nije kriv što učenici loše prolaze na PISA testovima, kaže da nije kriv što je Ustavni sud pet puta srušio njegove zakone. Ali ne kaže da je premijer kriv što ga je smijenio.
Radio je 15 sati na dan, bio je toliko beskompromisan da je otišao kako bi spasio Vladu, ali i kako bi u Saboru srušio "zločinačku organizaciju".
Priznao je čak i da je mu HDZ druga najveća trauma u životu. Ali ne zato što je pokrao i uništio državu, kako bi se to moglo zaključiti, nego zato što mu riječki hadezeovci jednom davno nisu dali posao u KBC-u.
Priznao je i da se prijavio na natječaj za fakultet u Osijeku, ali da to nije bilo baš za ozbiljno ("Zar mislite da je meni bio ključni cilj nakon završetka političke karijere zaposliti se u Osijeku?"), usput zaključio da još uvijek ne vjeruje Slavku Liniću, ali mu je zahvalan i vjeruje kako mu neće zamjeriti i da će opet biti prijatelji.
"Slavko je velik čovjek. Veliki SDP-ovac", kazao je za Jutarnji list.
Eto, tako su izgledale jučerašnje psiho-drame smijenjenih ministara.
Uvrijeđeni i ojađeni, potučeni i izgubljeni, jadni i prevareni, na rubu suza i na rubu živaca. Ogorčeni na sve i svakog, samo ne na onog koji ih je smijenio.
Osobne drame
Izigravaju žrtve: premijerove, hadezeove, desničarske, novinarske ili žrtve "nazovi analitičara". Traže da ih se žali, da se suosjeća s njima kao jedinim ministrima koje je Milanović smijenio "iz čista mira", bez popratnih afera. Ali opet, nisu se usudili tu odluku javno dovesti u pitanje.
Nisu se usudili problematizirati ono što im je Milanović napravio, a napravio je to da je smijenio ministra zdravlja upravo na dan kad je Vlada usvojila njegov Masterplan bolnica.
A nisu mogli ni stoički to istrpjeti i nastaviti sa svojim životima.
To su bili ministri dvaju ključnih resora u Vladi. Jedan "nenavođeni projektil" koji bljuje gorčinu po svima, a traži oprost od onoga kojem je iskopao rupu, a drugi uvrijeđena frajla kojemu obrva trzne tek kad dođe red na njega.
Obojica bi željela da drugi ustanu u njihovu obranu, da bi onda zaglavili s razgoropađenim Zlatkom Komadinom. Obojica očekuju da se iz njihovih aluzija izvlače nekakvi ubitačni zaključci o revanšizmu i totalitarizmu, a onda se čude kako to nikoga zapravo nije briga.
Ako su takvi bili kao ministri u dva najveća i najteža resora, onda nije nikakvo čudo da su propali.
Ego tripaši
Kao što nije nikakvo čudo da im je ovakav Milanović godinama šefovao, uzeo ih u svoju Vladu, pustio ih da rade u svojim resorima što hoće, a onda ih najurio bez pravog objašnjenja i evidentno protiv njihove volje. Drugo nisu mogli ni očekivati.
Uglavnom, ako Rajko Ostojić misli da je nepravedno smijenjen, onda je kao političar koji drži do sebe, svoje funkcije i naročito svog resora to trebao javno reći. Ili je kao odgovorni političar i lojalni član stranke trebao to primiti bez patetike i emocija, kao dio posla, a ne dio njegova uzdrmanog ego tripa.
Željko Jovanović je barem otišao urlajući. Kao što je urlajući i došao.
I budući da je ovo izgleda kao ministarska psiho-drama, onda Jovanovićevu ispriku Liniću i prijetnje "zločinačkoj organizaciji" možemo doista shvatiti kao prvi korak u njegovoj političkoj terapiji.
