Premijer je jučer nakon napada na policajca i Vladu govorio o "pokušaju ubojstva". Jer terorizam je osjetljiv termin koji dovodi u pitanje sigurnosni status zemlje, kao i politički odnos prema miljeu iz kojeg napadač dolazi.
Andrej Plenković uporno je jučer izbjegavao spomenuti terorizam.
Ali ako se o tome šuti ne znači da se to nije dogodilo.
Mladić iz Kutine jučer je automatskim oružjem napao zgradu hrvatske Vlade i propucao policajca, prije nego što je digao ruku na sebe, ispucavši putem kroz centar Zagreba 30 metaka, a policija je dan kasnije u njegovoj kući pronašla skriveno oružje, puške s optičkim ciljnicima i preko tisuću komada municije.
I ako se netko pita zašto je otac 22-godišnjeg napadača čuvao to oružje, jučer ujutro dobili smo odgovor u vidu prvog oružanog napada na Banske dvore još od 1991. godine.
Terorizam je možda teška riječ za prevaliti preko usana. Naročito kad se radi o domaćem terorizmu. Još teže kad je riječ o sinu hrvatskog branitelja. Još teže ako se radi o "mirnom i dobrom mladiću iz susjedstva" o čijim se motivima još traga.
Sigurna Hrvatska
A najteže kad bi vladajuća politika imala problem s tim pojmom. Jer zemlja koja je žrtva terorističkog napada postaje nepoželjna za ulaganja, putovanja, turizam... Tim gore ako je svojim osiguranjem, odnosno manjkom tog osiguranja, pokazala da nije spremna nositi se s takvim napadima.
A ne zaboravimo ni činjenicu da bi HDZ-ov premijer trebao teroristom proglasiti sina jednog hrvatskog branitelja.
Tako nam izgleda sustav domovinske sigurnosti. Tako ispada kad HDZ promovira "sigurnu Hrvatsku".
Culej i Glasnović
Hrvatsku u kojoj ljudi nesmetano čuvaju ili nabavljaju oružje, u kojoj saborski zastupnici HDZ-a poput Steve Culeja pozivaju ljude da "sačuvaju svoje oružje", a Željko Glasnović kalašnjikovom pozira na Facebooku i prijeti "udbašima". I u kojoj bivši HOS-ovci, dakle pripadnici desničarskog miljea, čuvaju oružje, skrivaju ga od policije, pa to oružje onda bude iskorišteno za napad na Vladu, kao i za zastrašivanje građana.
O motivima napadača ništa se ne zna i očito se nikada neće ni znati, ali vijesti o policijskom otkriću u kući njegova oca daju naslutiti o kakvom je društvenom miljeu ovdje riječ.
No da se ovo dogodilo u nekoj drugoj zemlji nitko se ne bi libio, pa ni Plenković, spominjati terorizam. Sada premijer govori o tome kako je to "pokušaj ubojstva". Iako opis djela i pozadina, uključujući i (izbrisani) Facebook profil napadača s njegovom zadnjom objavom, sugeriraju kako je to najbliže opisu terorizma.
Rješenje, međutim, nije u izbjegavanju tog politički eksplozivnog pojma.
Domaći terorizam
Rješenje je u deradikalizaciji društva, u ponovnom zapljenjivanju oružja, u pojačanoj sigurnosti, u sankcioniranju političara (pa još i HDZ-ovih) koji pozivaju na skrivanje oružja, u edukaciji i informiranju javnosti.
Svaki terorizam je strašan, ali onaj domaći je najgori. Jer pruža društvu priliku da se pogleda u ogledalo. Da dirne u osjetljive teme i politički diskutabilna pitanja.
Ali ako se šuti o tome ne znači da se to nije dogodilo.
Kao što se zaboravio napad yugom 45 na vrata Sabora 2008. godine.
No skrivanje oružja, radikalizacija djece i oružani napad na policiju i Vladu previše su ozbiljni slučajevi da bi se preko toga rutinski prešlo.
