Poduzetnik Nikola: priča o varanju sebe i varanju države

Godišnji odmor provodim u malom mjestu podno Velebita. Sjedim u kafiću. Vruć je ljetni dan kakvih je ove godine bilo jako puno. Nema vjetra, ne čuju se ni zrikavci koji su dio "folklora" na moru. Vjerojatno im je vruće i sami traži mjesto u hladu. Pogled mi puca na mirnu morsku površinu koja se ljeska na suncu i uživam u pogledu. Pogledam desno, prema centru naselja i čudim se arhitektima i lokalnoj vlasti koji su dozvolili devastaciju malog mjesnog trga postavivši desetke kamenih kioska za prodaju “suvenira”. Kiosci su sami po sebi lijepi, kameni, reklo bi se autohtoni ali brojem i smještajem u potpunosti zatvaraju pogled na stare dalmatinske kuće. Totalna devastacija i betonizacija morskog okoliša.

Prođete li pored tih kioska u ove vruće ljetne dane osjetit će te acetonski miris jeftine kineske plastike koja se topi na užarenom suncu. Nađe se tu mrežica za ribice, plastičnih igrački, luftića, jeftinih badića, peraja, ribičkog pribora i “Hrvatskih autohtonih suvenira” koji su sigurno pobijedili u Kini na natječaju za najbolji hrvatski suvenir .....

Prilazi mi jedan od vlasnika kioska, dajmo mu ime Nikola i sjeda do mene. Započinjemo razgovor mojim neobaveznim pitanjem “Kako ide posao?” Odgovor mi je unaprijed znan ali ipak pitam da pokrenem razgovor. 

“Slabo, slabo purgeru ništa ovi ne kupuju, puno je lošije nego prošle godine” počeo je svoju stalnu pjesmu Nikola. 

- “Ma daj”, kažem ja, “pa vidim da stalno imaš nekoga s kime trguješ, stalno puniš kiosk robom,” 

- “Pusti kraju” kaže Nikola i nasmije se. Na moje pitanje da li je na listi poreznih dužnika nasmije se od uha do uha uz komentar: “Ma kakav porez, malo prijavim pa je i porez mali, ne mogu oni mene..... Imam puno robe na crno. Tko mi što može.” 

- “A inspekcije, zar se ne bojiš?” pitam ja. 

- “Ma i oni to znaju ali šutke prelaze preko toga. Evo do danas nisu nikome napravili inventuru da se usporede ulazni papiri i stvarna roba u kiosku. Da to naprave sve bi nas odmah zatvorili. Evo, neki dan došao je inspektor Jure, pristupio mi i rekao da svim vlasnicima kažem neka pripreme 1.000 Kuna za kazne. Ja ću ispisati kazne tu preko u kafiću pa kad završim svima ću podijeliti uplatnice. Hoćete li tako ili da pregledavam kioske? Jasno da smo svi odmah platili samo da ga se riješimo.” u jednom dahu ispričao je Nikola. Bez mog daljnjeg pitanja počne Nikola bacati drvlje i kamenje na svoje lokalne dužnosnike i turističku zajednicu. 

- “Ništa ne rade, samo uzimaju plaću, skupo nam naplaćuju najam kioska, deru nam kožu. Nisu ništa investirali. Vidi naše plaže. Tko bi se tu kupao. Zato su nam i gosti loši. Nemaju šoldi, samo se šetaju i gledaju.” 

- “Pa, da si platio porez možda bi općina imala novca za investicije” odgovaram, no moj je komentar dočekan bujicom ružnih riječi na račun svih institucija. Komentari nisu baš za napisati...... Da još malo zaoštrim situaciju pitam Nikolu.

- “A kako ćeš poslovati sljedeće godine kad će biti obvezne kase vezane Internetom na Poreznu upravu i kad će se svaki račun odmah po izdavanju registrirati? Znaš da će kazne za prodaju na crno ili bez računa biti drastično veće. Liniću nedostaju novci pa će to sigurno napraviti”

- “Ako bude tako onda ću zatvoriti, neću raditi za njih....” završi Nikola i ode ljut na mene što smo uopće vodili ovaj razgovor.

Što sada?

Što reći na ovaj razgovor. Istina je da su porezna opterećenja visoka, to treba kritizirati jer guše gospodarstvo. No svakako treba kritizirati i boriti se protiv poduzetnike koji na ovaj način razmišljaju i rade. Nije moj poznanik jedini takav. Puno je “Nikola” koji crnu zaradu koriste za izgradnju apartmana pa ih iznajmljuju “rodbini”. Jasno “rodbina” nije prijavljena pa nema ni poreza. Opet sve na crno. Čudno je da je to rodbina koja živi i radi u Češkoj i Slovačkoj. “Rodbina” slabo govori Hrvatski. Mora da je to naša dijaspora koja je več dugo živi tamo pa su zaboravili materinji jezik. 

U stvari razgovor s Nikolom me jako naljutio jer neki poduzetnici misle da se mogu ponašati kako oni žele, da za njih ne postoje pravila igre te da su davanja državi za neke druge. Mislim da je bolje da takvi zatvore svoje tvrtke jer ionako zajednica nemam nikakvih koristi od njih. Ni sada ni u buduće. Samo trošimo porezni novac na službenike koji kontroliraju njihovo poslovanje. A, žalimo se da ih imamo previše u državnoj administraciji.

Dok svi zajedno ne poradimo na tome da se svijest poduzetnika podigne na višu razinu biti ćemo tu gdje jesmo. Posljedica današnjeg načina ponašanja su sve veći i veći porezni nameti. Bilo bi bolje da svi plaćamo što moramo, sigurno bi državna blagajna bila punija, a tada bi se mogli boriti da se ukinu ili smanje porezni nameti. Bez toga ništa, dok ćemo se ponašati kao moj poznanik Nikola nećemo se moći boriti protiv Linića. On ima sve argumente u rukama. Posebno me brine činjenica da za ovaj način poslovanja Nikole i ostalih znaju svi, od inspektora do lokalne uprave. Lokalnu upravu to ne zanima, kažu neka ljudi rade, ako ne rade imat ćemo problema. Približavaju se izbori. Mi smo naplatili najam. Prihodi za općinu, tko mari za to, naći će Linić. Vrlo, vrlo kratkovidno razmišljanje. 

Ograđujem se od priče o inspektoru, ali ako je istinita, onda je potrebno da Linić ozbiljno poradi na svojim ljudima. Tako je to u mjestu gdje ljetujem, mjesto je malo, oko tisuću stanovnika. Pitam se kako je tek u većim, pravim turističkim središtima, u kioscima i kafićima duž obale, ma ne samo na obali u čitavoj Hrvatskoj. Bojim se i pomisliti koliko novaca ode u džepove takvih “poduzetnika”. Svi mi to plaćamo, Linić ništa ne oprašta i uzima kome može. 

O autoru

Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.