Političari nas guraju u propast, a mi ih uporno ponovno biramo

Čovjeka zaprepasti koliko igrica su u stanju odigrati naši “državnici”, nastojeći odglumiti da nešto mijenjaju, samo zato da bi sve ostalo isto. Ministar Marko Pavić javnosti je nedavno uputio izazov. “Neka mi netko pokaže otkud namaknuti dvije milijarde kuna godišnje kako bismo popunili rupu u mirovinskom sustavu”, rekao je. Kolega Ivan Pandžić ljubazno mu je servirao rješenje.

“Za uštedu od milijardu kuna Vlada treba izvaditi iz ladice skupo plaćenu studiju i analizu rada 187 državnih agencija, zavoda, instituta i ustanova. A prostora za uštede ima još”, napisao je Pandžić pa nabrojio masu drugih mjera. No ni ministar ni Vlada na njih ne pomišljaju - oni bi time dobili dvije milijarde kuna i riješili problem umirovljenika, ali bi stvorili problem sebi. Na taj bi način, naime, dobili masu nezadovoljnika, izgubili hrpu klijenata, smanjili izborne šanse... Lakše im je ucijeniti buduće umirovljenike predavanjem štednje iz drugog stupa.

Kad bi Plenković krenuo u ukidanje županija, općina i gradova, racionalizaciju agencija i zavoda itd., sasjekao bi korijenje stranci koju vodi. Kad bi Kolinda skresala svoje troškove za dvije trećine, kako je obećala, poslala bi poruku cijeloj administraciji - to se može - a ta poruka ne bi bila dobro primljena. U izboru između svojeg i nacionalnog interesa političari uvijek biraju svoj. Trebaju li kupiti avione - kako bi se dodvorili zapadnim superstrukturama o kojima im ovisi kasnija karijera - naći će tisuću razloga “za”, ali će za manjak novca za liječenje djece naći tisuću razloga “protiv”. No glasači koji podržavaju takve politike jednako su krivi. Nama danas ne vladaju nikakvi satrapi i diktatori, nego ljudi koje smo izabrali u fer i demokratskom izbornom procesu.

Politika koju gledamo ima visoku cijenu - od nje stotine tisuća ljudi bježi iz zemlje. Nikakvo demografsko vijeće ne može to promijeniti. Samo korjenite promjene. A njih nema jer politika to ne želi. Lakše je formirati vijeća.