SDP-u je trebalo punih osam godina da dođe na vlasti. Kad je to uspio, trebalo mu je samo 18 mjeseci da sroza rejting na najnižu točku u zadnjih šest godina.
SDP-u je trebalo punih osam godina da dođe na vlast. Kad je to napokon uspio, trebalo mu je samo 18 mjeseci da sroza rejting na najnižu točku u zadnjih šest godina.
Zvuči poput prokletstva: taman kad je pomislio da je pronašao sebe, SDP se ponovno mora mijenjati.
Već mu to poručuju prijateljski nastrojeni komentatori, kao i neki dobronamjerni članovi, tihu pobunu u medijima dižu anonimni dužnosnici stranke, a opomena je stigla i u vidu gubitka izbora za europski parlament.
Da bi najnovije istraživanje Crobarometra otkrilo kako je rejting SDP-a na razini travnja 2007. godine, samo tri i pol posto iznad HDZ-ova, uz tri četvrtine ljudi koji ne odobravaju smjer u kojem SDP-ova vlada vodi Hrvatsku.
Dakle, SDP definitivno treba promjenu. Samo kakvu?
I što zapravo treba mijenjati: stranački kadar, ustroj stranke, politiku, smjer? I tko to treba učiniti: predsjednik stranke, stranačka tijela, grupa buntovnika, lokalne organizacije?
Priznanje problema trebao bi biti prvi korak prema promjeni. A tu se stajališta umnogome razilaze.
Oni koji tvrde da je prokleta svaka vlast koja mora vaditi zemlju iz ovako duboke depresije, zaboravljaju da SDP dosad nije uspio uvjeriti građane da je za to spreman ili sposoban. Povjerenje u vladajuću garnituru topi se tempom grenlandskih glečera.
Oni koji tvrde da građani naprosto ne shvaćaju SDP ili su prema njemu previše kritični, zanemaruju činjenicu da je SDP od osvajanja vlasti prešao na "tamnu stranu": uvodi nepotizam, partijsku podobnost, bavi se kadroviranjem i prepucavanjem, kao i podrivanjem koalicijskih partnera, svađa se sa socijalnim partnerima, pa i savezničkim udrugama i dijelovima društva. Sve su to boljke koje se očekuju od HDZ-a, a ne stranke koje se predstavlja(la) kao njegov antipod.
I tako dolazimo do ključne točke SDP-ove regresije: kad bi se HDZ-u oduzeli korupcija i desničarski radikalizam, počeo bi opasno sličiti na SDP.
Njegov predsjednik pretvorio se u neprikosnovenog, samovoljnog te stoga nepredvidivog lidera, a njegovi suradnici i dužnosnici (uz vrlo rijetke izuzetke) počeli su sličiti na gomilu klimavaca, oportunista, nesposobnjakovića.
Baš kao što smo to navikli gledati u Sanaderovu HDZ-u.
Milanović vrijeđa sve koji mu se suprotstave, mijenja zakone koji mu ne odgovaraju, ismijava one koji ih provede, služi se državnim institucijama i pravosuđem u obračunu s političkim protivnicima, nameće svoju volju stranačkim organizacijama, promovira poslušnike i odbacuje kritičare.
A njegovi ministri i zastupnici, a naročito takozvani stranački seniori koji su žestoko negodovali kad su iste stvari vidjeli u HDZ-u, postojano šute ili tiho mrmljaju na zatvorenim sastancima, ne želeći žrtvovati svoju poziciju radi nekih političkih principa.
SDP se ponajviše zamjerio svojim biračima. A to još nikad nije preživio.
Kako promijeniti taj trend? I tko bi trebao to mijenjati?
Prije šest godina, Milanović je promovirao slogan "SDP tim". Da bi završio na jumbo plakatu s Ljubom Jurčićem. Njega je potom zamijenio Radimirom Čačićem. A kad se obojice riješio, ostao je sam na poprištu. I ušao u seriju ozbiljnih političkih pogrešaka.
Zbog njegove osobne svađe s Ivanom Jakovčićem izgubio je europske izbore. Zbog svađe sa zagrebačkom organizacijom vratio je Milana Bandića iz mrtvih. Lošim odabirom termina za europske izbore darovao je pobjedu HDZ-u. Hvalio se da "ima plan koji će provesti do kraja", a onda nakon godinu dana mandata priznao da je Vlada išla krivim putem.
Neobuzdani javni nastupi, te kapriciozni obračuni s protivnicima obilježeni prostačkim dosjetkama i udarcima ispod pojasa, pretvorili su SDP u taoca vlastitog stranačkog šefa.
Zbog svega toga, bilo bi logično da Milanović prvo mijenja sebe, prije nego što počne mijenjati SDP. Što znači otvoriti stranku prema javnosti, pojačati unutarstranačku demokraciju, okupljati saveznike, trpjeti protivnike.
Ili bi pak, nogometnim rječnikom, lakše bilo promijeniti trenera, nego čitavu ekipu.
Samo, Milanović se teško može promijeniti. A zašto i bi: doveo je SDP na vlast, pobrinuo se da SDP dobije svog predsjednika Republike, još uvijek ga u anketama podržava 90 posto SDP-ovih birača, a može se pozvati na legitimitet izravno izabranog šefa stranke.
Drugo je pitanje može li mu se netko uopće suprotstaviti u stranci.
U svojih šest godina na čelu SDP-a Milanović je izvršio kadrovsku čistku u kojoj je svakoga s imalo ambicije, karizme ili buntovnog duha marginalizirao ili distancirao. Najnoviji slučaj u Zagrebu pokazuje kako ratuje sa šefom najveće organizacije Davorom Bernardićem, žrtvujući istodobno najpopularnijeg SDP-ovca Rajka Ostojića u obračunu s probuđenim Milanom Bandićem: ako pobijedi, to je Milanovićeva zasluga; ako izgubi, proglasit će ga krivcem.
A Ostojić je figurirao kao najizgledniji kandidat za preuzimanje SDP-a.
I što bi onda SDP trebao učiniti da zaustavi ovo nazadovanje u anketama? Politika njegove Vlade svodi se na pojedinačne i povremene akcije ministara, koji su pak gurnuti u premijerovu sjenu. Zahvaljujući Milanoviću, stranačka kampanja za lokalne izbore fiksirala se na Zagrebu i Istri, gdje SDP-ovi kandidati već zaostaju.
A unutarnje jačanje stranke trebao bi provesti onaj koji je ustrojio stranku po vlastitu ukusu. I kojem je jedino stalo do vlastitog statusa u stranci i na političkoj sceni.
Ne zvuči baš obećavajuće, ni za vladajuću stranku, ni za građane stiješnjene između nepopularne vlasti i još nepopularnije oporbe, s opcijama koji se svode na Dragutina Lesara.
Ivica Račan imao je isti problem tijekom svog mandata. Zanemario je stranku, naljutio vlastite birače, posvađao se sa socijalnim partnerima, grcao u jednako teškoj gospodarskoj situaciji. Da bi iz današnje, za mnoge građane čak i nostalgične perspektive njegova Vlada izgledala kao nedostižni uzor.
SDP je nakon toga osam godina čekao povratak na vlast.
