U 8760 sati, koliko je u Hrvatskoj, Portugalac Paulo Machado uspio je naučiti svega tri riječi: 'Žao mi je'. Više su naši navijači naučili na Euru u Portugalu 2004. godine
U ne tako davnoj povijesti Dinamo je slovio kao gospodski klub. U nedostatku osvajanja trofeja navijači bi se zadovoljavali što su, eto, gospoda. Bila je to njihova satisfakcija. Lijepa i ugodna, koju im nitko nije mogao oduzeti ni narušiti.
Zviždanje i šale na račun bezveznjaka, a Bogu hvala, bilo ih je u Dinamovu dresu podosta, bila je glavna razbibriga istočne tribine. Netko bi se od igrača, tu i tamo, naljutio, požalio treneru, roditeljima, popio koju čašicu od muke, ali nikad, baš nikad ni jednom igraču nije palo na pamet odgovoriti Istoku. Vjerovalo se, a vjeruje se i danas, da 8000 ljudi bolje vidi od jednog. Čista matematika.
Hrvoje Čale, Dino Drpić, Sammir, Dario Zahora i ostali, za razliku od Paula Machada, razumjeli su što im se viče, ali srednji prst ostao im je spojen uz kažiprst i prstenjak. Uvrede koje je doživio Niko Kranjčar nijedan nogometaš nije zaslužio, no Niko je u inat odigrao najbolju utakmicu.
Paulo Machado ničim nije zaslužio Dinamov dres. Niti igrama, još manje onim infantilnim proslavama gola u kojima nateže hlačice, a najmanje što je u godinu dana u Hrvatskoj uspio naučiti svega tri riječi - “žao mi je”.
Navijači na istoku, koji su bili na Euru 2004. u Portugalu, u to sam uvjeren, u dva tjedna naučili su više Machadova materinja jezika nego on njihova u godinu dana boravka u Hrvatskoj. U 365 dana, a ovo je još veća fora, u 8760 sati, Portugalac je naučio tri riječi.
Da se zaposlim u Portugalu te nakon 8760 sati druženja i posla s lokalnim stanovništvom sve što uspijem izgovoriti je “desculpe”, kako se na portugalskom kaže “žao mi je”, očiju mi, iste bih sekunde napustio tu zemlju.
Hrvati na “baušteli” u Njemačkoj u samo dva sata nauče što su špicange, cvikcange, fangla, vaservaga, štemajzl, gleter, klanfa i bormašina. A naš “junak” zapeo na one tri, koje, i u to sam uvjeren, ne misli ozbiljno kad ih izgovara.
Oprost Machadu pokazatelj je da uprava smatra da Dinamovi navijači imaju cijenu. Srednji prst, prema njihovu cjeniku, vrijedi 100.000 eura. Tko zna, želi li netko pokazati stražnjicu, složit ćete se, to mora biti barem dvostruko. Ili trostruko.
I stoga poruka Machadu mora biti: “Não mereces levar a camisola do Dinamo”. U prijevodu: “Ne zaslužuješ nositi Dinamov dres”. Na portugalskom, naravno, jer ovim tempom učenja hrvatski bi shvatio u kolovozu 2018.
