"Moja ostavka je šok terapija", kazao je danas Tomislav Karamarko. No jedino šokantno je bilo to da je on srušio HDZ s vlastid a bi spasio sebe, a sada podnosi ostavku kako bi spasio stranku nakon što je već kasno.
Tomislav Karamarko vukao je stranku do ruba provalije, zajedno s njom skočio s tog ruba, a onda podnio ostavku nakon što se stranka brutalno razbila na dnu provalije.
"Ova ostavka je šok terapija", ustvrdio je danas Karamarko na press konferenciji simbolično održanoj na Trgu žrtava fašizma dan uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe.
No jedino što je doista bilo šokantno u cijeloj toj operaciji jest činjenica da je Karamarko srušio HDZ s vlasti kako bi spasio sebe, a potom podnio ostavku kako bi (navodno) spasio stranku.
Iako je po svoj logici trebalo biti obrnuto.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Ostavku je trebao podnijeti kako bi spasio svoju Vladu i HDZ na vlasti.
Nije stoga bilo nimalo neobično da je Karamarko, čovjek za kojeg je prije dva mjeseca glasalo 92 tisuće članova HDZ-a, a prije dva tjedna u samoubilačkoj operaciji rušenja premijera podržavalo čitavo Predsjedništvo HDZ-a, bez ijednog disonantnog glasa, jutros u Središnjici pred novinarima nastupio sam.
Oni koji su ga podržavali u preslagivanju pustili su ga da se sam "presloži".
Zatvor ili cipela
I on je poslušao. "Treći puta se povlačim", pohvalio se Karamarko. Prvi puta, kaže on, povukao je kandidaturu za premijera, drugi puta povukao se iz Vlade, sada povlači s mjesta predsjednika HDZ-a.
"Ja pet godina pobjeđujem i povlačim se, a Zoran Milanović pet godina gubi i ostaje na čelu SDP-a", nije odolio dodati propali šef HDZ-a čija dionica je upravo završila.
A zna se kako završavaju predsjednici HDZ-a na kraju svojih dionica - zatvorom ili izbacivanjem iz stranke. Ili jednim i drugim, neovisno o redoslijedu.
Bilo je zato mudro od Karamarka što je na press konferenciji poručio kako će "pokušati sa svojom strankom biti u dobrim odnosima".
A opet, zašto ne?
Ta stranka ga je čitavo vrijeme podržavala u njegovim pretumbacijama i preslagivanjima.
Stranka ga je slijedila u radikalizaciji na rubu fašizacije. Stranka ga je podržavala u verbalnim ispadima i kadrovskim sramoćenjima. Stranka ga je istaknula kao jedinog kandidata na unutarstranačkim izborima i za njega masovno glasala.
Stranka ga je podržavala u aferi Konzultantica, u obrani pred sukobom interesa, u rušenju premijera, u samomoubilačkom skoku u ponor.
Talačka kriza
HDZ je godinama trpio njegovu nepopularnost i evidentnu nekompetentnost. HDZ je podržavao njegovu destruktivnu politiku. HDZ je poslušno kaskao za svojim liderom. Pristajao je na ono što se kolokvijalno nazvalo "talačkom krizom".
Pa zašto bi ga stranka sada kažnjavala zbog onoga u čemu je i sama sudjelovala?
Pa zato da bi se sada visoki dužnosnici stranke mogli unisono odricati svog predsjednika, optuživati ga, prati ruke i svaljivati svu odgovornost na njegova leđa. Skupa s digitalizacijom.
To je vjekovna HDZ-ova navada. U tome HDZ ima debelog iskustva. I to je rizik na koji svaki njegov predsjednik mora biti spreman. Jer samo rijetki su to preživjeli.
Zapravo, nije preživio nitko.
Tomislav Karamarko nije želio odgovoriti na pitanje novinara tko ga je u stranci razočarao, samo je naglasio kako je "politika prljav posao, a ne bi trebao biti". "To je plemenita vještina na dobrobit nacije", patetično je poručio, a stanovita pjesnička sloboda može se tolerirati političkom gubitniku.
"Ja sam zaljubljenik u svoju domovinu", kazao je Karamarko i otišao na sjednicu Predsjedništva, položiti svoju političku karijeru na oltar stranke koju je već jednom rušio 1994. godine, iz koje je već jednom izlazio i koju je sada konačno srušio s vlasti.
"HDZ je", kako reče danas Drago Prgomet, "ušao u antologiju političke gluposti".
Suza za Karamarkom
Nikada ta stranka nije imala tako potkapacitiranog lidera. Ali je zato ta stranka po tko zna koji puta krotko slijedila svog lidera u provaliju.
Sigurno više nitko u HDZ-u neće plakati za Karamarkom, nitko za Karamarkom neće plakati ni u javnosti, u društvu, pa čak ni među biračima HDZ-a, neće plakati hadezeovi sponzori, ni Crkva, ni predsjednica Republike, ni Amerikanci, ni Europljani... Možda tek Mađari i Jozo Petrović.
Ali zato bi mogao suzu pustiti Zoran Milanović.
Jer, izgubio je omiljenog neprijatelja koji potencira njegove vrline i kamuflira njegove mane.
Sada bi trebao zatvoriti krug i nakon Ive Sanadera ponovno se suočiti s jednim hadezeovim diplomatom, Andrejom Plenkovićem. To je očito postao recept HDZ-a: kad je u nevolji, potraži spas u inozemstvu. Premijera je našao u Amsterdamu, a novog predsjednika će dovesti iz Bruxellesa.
I dok je donedavno ta stranka stajala iza radikalne, "orbanovske", rubno fašističke, huškačke politike Tomislava Karamarka, a sada je sve to spremna izbrisati i okrenuti se umivenom europejskom demokršćanstvu.
Do vlasti vode razni putići i mostići.
HDZ-u je potpuno svejedno kojim ide. Pa makar se usput strovalio u ponor.
