Stalno se ljutim što sam žena, a ne bih nas mijenjala ni za što

Puno puta sam zapravo ljuta što sam žena. Ljuta što me većina muškaraca ne doživljava ozbiljno ako pričamo o tzv. muškim stvarima, npr. webu i internetu. Jer ja sam žena ok izgleda, kako bih ikako ja išta mogla znati o internetu i tehnologiji?!? Ljuta što na sastancima, uglavnom samo s muškarcima, da bi me se čulo moram bit jasna, glasna i odrješita. Jer ako pričam svojim normalnim tonom i normalnim glasom, koji nije izrazito glasan, me ne doživljavaju ozbiljno. Ljuta, što ako to ne upali, moram se osloniti na smiješak i treptanje. Vjerujte, to upali. 

Ljuta što kad sam uzrujana, pripišu to mom PMS-u. A inače taj problem ne postoji, već sam ga izmislila, jer inače u PMS-u uz uzrujanost dobijemo i vanzemaljsku sposobnost bujanja mašte. 

Ljuta zbog ženskih prijateljstava jer smo si u stanju zamjerati krivi komentar poprilično dugo. Jer si međusobno ne opraštamo kao muškarci. Nazdravimo i riješeno. Ne, mi to analiziramo...kako mi je to mogla reći, pa zna da ovo, zna da ono i tako još više produbljujemo problem. U stanju smo zbog nekoliko krivih riječi, koje je prijateljica rekla vjerojatno i u dobroj namjeri, ozbiljno razmišljati o smislu tog prijateljstva. Ljuta jer ne vjerujemo jedna drugoj. Jer smo vrlo rano naučile da je žena ženi vuk. Jer znamo kako ženska koketnost začas može uništiti veze.

Ljuta zbog stoljeća iza nas koji su suptilno brojne krivice utrpali ženama. Jer mi smo krive ako nam muž nije ispeglan, kuća nije sređena, režije nisu plaćene, rodbina nezadovoljna, pa čak i ako naš dragi nađe ljubavnicu. Naći će se poveći broj onih koji će se zapitati "pa kakva je ta njegova doma kad je morao naći drugu?".  

I tako se ja često ljutim što sam žena, pogotovo onih dana u mjesecu, kad se raspadam od bolova, ali svejedno dolazim na posao, radim ošamućena od tableta, dolazim kući, kuham, čistim, perem i naravno pokušavam biti dobre volje. Jer ne dozvoljavam da me tih par dana pretvori u pticu kukavicu. 

Ljuta sam i kad dođe toplije vrijeme, kada se naravno odijevamo oskudnije i kada si masa neodgojenih mužjaka da za pravo da komentira i elaborira naše tijelo, točnije svaki njegov dio, što nam dobro stoji, ne stoji i što bi mi to sve mogle popraviti. Jer eto, oni su savršeni i imaju pravo na sve te komentare. 

No unatoč tome svemu i kad malo bolje razmislim, na kraju krajeva - drago mi je što sam žena. Drago mi je što dobro izgledamo, što imamo prekrasna tijela, što se možemo sređivati, uređivati, farbati, šopingirati. Muškarci nemaju pojma koja je to zabava.  Ajd pregrmit ću i zbog pokojeg potrebnog treptaja oka. Šarm je društvena vještina koju volimo i na ženama i na muškarcima, i nitko se neće buniti zbog nje.

Drago mi je čak i zbog PMS-a. Da njega nema, možda se mnogo toga ne bi riješilo, izašlo na vidjelo i osvijestilo. A i katkad mi dobro dođe da se isplačem. Onako, bez razloga. 

Drago mi je i što postoje ženska prijateljstva jer su ona nešto najljepše u svijetu prijateljstava, satkana od najdubljih povjeravanja, tajni i dijeljenja misli, razumijevanja i beskompromisne podrške. Prava ženska prijateljstva ne podrazumijevaju osuđivanje, samo razumijevanje. A ako im nekad i dođe kraj, do njega sigurno nije došlo zato što je tim dvjema ženama bilo svejedno. Na kraju krajeva, znate da ste imali nešto istinski dobro. 

Drago mi je i što pretjerano analiziramo jer na kraju dođemo do istine i sigurne smo u svoj zaključak. Što nam to pomaže da budemo bolji ljudi, bolji prijatelji, bolji partneri. Drago mi je i što ne puštamo svoj unutarnji glasić koji nas upozorava da nešto nije u redu jer obično na kraju i ne bude. 

Drago mi je i zbog onih dana u mjesecu. Jer to znači da ću jednog dana postati majka. Ne znam kakav je to osjećaj, ali ako je vjerovati svim ostalim majkama na svijetu da se s tom ljubavlju ništa drugo ne može mjeriti, onda to definitivno želim proživjeti. Stvoriti novi život, koji će donijeti svijetu nešto novo, nešto prekrasno, a istovremeno biti ogledalo mojih i njegovih osobina i crta lica. 

Drago mi je i što stisnem zube kad boli, kao i većina žena, jer znam da mi to nije posljednja granica boli.

I zato vjerujem, bez obzira što vjerojatno još dugo nećemo biti egal muškarcima u plaći i položaju, pa i društvenoj prihvatljivosti, da možemo biti sretne što smo žene. Ranjive, snažne, vječno krive, prekrasne, s manama, drama kraljice i 'needy' ženice koje svijetom hodaju s dječjim oduševljenjem u očima, glavama katkada u oblacima i punim srcem. Što upravo takve, iako zbog toga često znamo biti naivne, pretjerano dramatične i emotivne, činimo ovaj svijet zabavnijim i smislenijim mjestom. 

Jer taj bi isti svijet, da nema nas, u najmanju ruku bio dosadan. Odnosno, ne bi ga ni bilo. 

U povodu Dana žena cijeli tjedan objavljujemo kolumne naših urednica i kolegica. Više o Danu žena potražite u našem SPECIJALU.