Sve šalteruše su zle, a ti si Beyonce (i druge netočne ideje)

Srdačan pozdrav svima vama koji ste ostali na internetu unatoč svemu što se na njemu događa. Ja sam ga jučer skoro ugasila jer mi je na Facebooku izletio naslov kojeg se ne sjećam točno, ali bio je nešto u stilu “Dikan napao Jelenu Veljaču zbog pulovera Ivane Vide.”

Nisam kliknula jer ne želim dobit salmonelu, ali kad već pričamo o izljevu crijeva u mozak, imam tri priče iz Pošte koje sam neki dan podijelila i na Facebooku.

Ne znam jel bio retrogradni Merkur ili sam samo uletila u vrijeme low-IQ happy houra, ali u mojih 30 minuta čekanja, dogodile su se tri romantične situacije:

1. Cura došla po paket, čudi se što ga ne može preuzet bez osobnih dokumenata koje nema. "Pa to sam ja, dajte mi paket!" - stoji i ne želi otić.

2. Čovjek čeka 25 minuta u redu da pošalje kutiju, pa onda mora otić sa strane i vratit se preko reda jer nije znao da treba napisat adresu primatelja na kutiju.

3. Žena traži R1, a kad ju traže OIB, ne zna ga, nakon čega kaže da nije znala da treba OIB za R1 jer zapravo ni nema firmu, samo je htjela R1.

Poslala sam i tople pozdrave svim tetama na šalterima koje nam unatoč takvim pričama i dalje imaju snage reć “Dobar dan!”

Status je pokupio 9 tisuća lajkova, što je za objavu koja nije Lidija Bačić u grudnjaku sasvim ok odaziv.

Inbox mi je prepun veselih pozdrava žena koje rade na šalterima, blagajnama i ostalim radnim mjestima na kojima se svaki dan susreću sa puno gorim situacijama od ovih mojih.

Na jednu se kupac u samoposluzi naljutio jer mu nije znala nabrojat koje bilje ide u biljno ulje.

Jedna teta na šalteru je imala susret sa ženom koja je urlala da joj treba bon za Nokiu i nije znala odgovorit na pitanje koji joj je teleoperater.

I nemojmo nikad zaboravit na onu jednu tetu u ljekarni koja je morala objasnit curi da ne smije PIT vaginalete.

I onu jednu koju je jedan frajer zvao na telefon jednom tjedno i tražio da mu detaljno objasni kako se stavlja vaginaleta.

“Treba mi za suprugu” - uvijek je govorio hroptavim, zapuhanim glasom.

Dobila sam i puno (previše) negativnih komentara da su tete na Pošti bezobrazne i naporne - što neke sigurno jesu - jer ti stalno pokušavaju prodat nešto sa strane.

Ovaj TV.

Onaj internet.

Osiguranje.

Lampione.

“Koze” - napisala je jedna NARAVNO majka troje malih anđela kojoj u opisu profila piše “Live, laugh, love.”

“I još su bezobrazne i bahate kad im odgovoriš da nećeš!” - i opet, vjerujem da neke stvarno jesu.

Ali primijetila sam jednu stvar - većina tih žena koje su napisale da su “šalteruše” bahate su postale vrlo agresivne kad im je netko pokušao objasnit da tete u Pošti prodaju sve te stvari zato jer MORAJU. Ne zato jer im je full zabavno nabrajat sedamsto stvari i trošit nečije vrijeme.

“Ne moraju, di baš MENI moraju, MENI se žuri…”

Vjerujem da na šalterima ima izrazito bahatih, nezadovoljnih i sadistički nastrojenih izroda kojima se u trbuhu rade leptirići kad nekog mogu maltretirat, ali i oni su možda samo posljedica ovih izroda s druge strane.

Ne uvijek, ponekad su samo posljedica toga da ih je netko uhljebio, ali zamisli da SVAKI dan radiš s ljudima koji misle da je “ja sam” zakonski važeća identifikacija.

Ja bi nakon tri godine vjerojatno došla na posao sa zoljom. Ili zmijom. Se sjećate kad je ona jedna žena u Hrvatskoj došla sa zmijom na posao jer se posvađala s dečkom? Mislim da je bila medicinska sestra - žena, ne zmija, iako bi ovih dana bilo dobro da medicinske sestre smiju imat zmiju za asistenta kad ih netko dođe napadat.

Svi uvijek pričaju o bahatim tetama na šalteru i o zločestim medicinskim sestrama - nitko ne priča o dobrima.

Zbog čega se još lakše zaljubit u ideju da su svi na šalteru kreteni, a onda je lako doć i do zaključka da sigurno namjerno tebi nude pretplate na TV i nove teleoperatere - baš zato što ZNAJU da ti se žuri. I namjerno te bahato pozdravljaju.

Lako je i ne skužit da si zapravo i TI bahat.

Barem malo, jer podsvjesno očekuješ dramu na šalteru pa ju tražiš čak i kad je nema.

Ponavljam, znam da je na nekim šalterima uvijek ima, ali znam i da je nije trebalo bit na šalteru na kojem je cura vikala “pa to sam ja!” i zahtijevala da joj se uruči paket.

Teta na Pošti je bila pristojna, mila, vrlo informativna oko toga zašto ne može isporučit paket.

Cura je, s druge strane, bila bahata, neugodna i iziritirana činjenicom da joj se u Pošti “krše prava.” Iako joj se zapravo štite.

Ali neće ona dopustit da joj činjenice promijene mišljenje - izašla je iz Pošte nadrkana, ljuta i vrlo vjerojatno je nekome ispričala da joj kreteni nisu dali paket.

Možda je čak ubacila i nekreativan komentar o seksualnom životu tete na šalteru.

A teta na šalteru je svejedno bila ljubazna i pokazala joj poštovanje čak i kad ga nije dobivala od nje.

Tako pokazuješ da si velik čovjek, a ne kad urlaš “jel znaš ti ko sam ja?!” i tražiš poseban tretman.

Ljubaznost na neljubaznost već JE poseban tretman, a o tome se skoro nikad ne priča.

Priča se samo o ekstra nadrkanoj teti na šalteru i ekstra nezainteresiranoj medicinskoj sestri. I glupim prodavačicama koje “ništa ne rade i odmaraju po dućanu, umjesto da otvore još jednu blagajnu.”

Nedavno sam u dućanu vidjela jednu mladu damu koja je htjela baš to.

Krupnija gospođa, ugodno popunjena s tendencijom na Jupiter, što nije najljepša stvar koju možeš reć za nekog, ali vjerujem da ćete se složit sa mnom kad ju malo bolje upoznate.

Vidjela sam ju odmah kod ulaza u dućan - zapravo, nisam ju vidjela, prvo sam ju čula.

Pričala je na mobitel i pipkala povrće iznad kojeg je stajala, što nije problem jer se povrće opere - jednom sam vidjela gospođu koja je ispipala 10 kajzerica i nije uzela niti jednu.

Čak sam joj i rekla “gospođo, ne možete dirat kruh rukama i onda ga ne uzet” - nakon čega sam se zacrvenila i skrivala od nje po dućanu jer mi je bilo neugodno.

Uglavnom, žena na telefonu.

Dirala je banane, tikvice, krastavce… jel netko vidi uzorak u ovom obliku?

Tako je, izgledom podsjećaju na zdravu prehranu.

Bila je nedjelja prijepodne (znam, pokušavam ne ić u dućan nedjeljom), a ona je telefonirala s frendicom.

Ono lagano, trač-telefoniranje koje uspiješ odradit kad šetkaš po dućanu i biraš banane.

Sve je bilo opušteno, a razgovor je već u onoj fazi “kaj sam ti još htjela reeeeeć…”

Hodala je polako, s noge na nogu.

Gurala kolica s hranom.

Pipkala šećer.

Čitala deklaracije.

Lijepo, opušteno, nedjeljasto ćaskanje u dućanu.

Srela sam ju par puta među policama i svaki put je bila usporena, neopterećena, opuštena.

Easy like Sunday morning.

A onda je došla na blagajnu i prsnula kao gnojni prišt.

Ja sam već bila u redu - bila sam negdje sedma.

Iza mene je bio još jedan čovjek s curicom koja je žicala čokoladice koje su joj se smiješile s blagajne.

Gospođa Jupiter je došetala do reda i stala.

Više nije pričala na telefon.

Trideset sekundi kasnije, krenulo je.

Izvirila je iz reda i zaderala se prema blagajnici:

“Aprastitaaaa!” - onako kako bahate i jako važne ženskice govore “oprostite” kad se uzrujaju.

“Haćata malam vas atvarit jaš jadnu blagajnououou!”

“Mislim, stvarno…” - “mumljala” si je u bradu onako kako si bakice u tramvaju često znaju “mumljat”, dovoljno glasno da ih svi čuju i da se priključe protestu.

Red se pomicao normalnom brzinom - ne prebrzo, ne presporo, standardno.

“Aprastitaaaa!” - viknula je opet jer se blagajna nije magično otvorila u sljedećih 10 sekundi.

“Atvarita jaš jadnu blagajnau.”

Blagajnica je na mikrofon izrecitirala “moli se voditeljica da se javi na blagajnu”, a gospođa Jupiter je opet nježno “promrmljala” da u ovom dućanu nitko ništa ne radi.

Čim je voditeljica ušla u kadar, nezadovoljna gospođa je pohitala iz reda i stala između blagajne broj 2 i 3 - onako kako ljudi stanu niski start kad kalkuliraju koja blagajna će se otvorit.

“Otvorite još jednu blagajnu, pogledajte red!” - krenula je gospođa Jupiter uzrujano.

Voditeljica joj je objasnila da trenutno ne može jer je jedna blagajnica išla nešto riješit na neki odjel, a da drugoj smjena počinje tek u 12h, što je tek za 15 minuta.

“Mislim ovo nije normalno!” - sad je već glasno negodovala gospođa Jupiter i svi iz reda smo ju gledali, što ju nije spriječilo, nego dodatno motiviralo.

“Gospođo, poslat ćemo blagajnicu čim prije” - pokušavala je smirit situaciju voditeljica, “samo da riješi odjel.”

“Pa pošaljite onu koja počinje u 12, ja ne mogu satima stajat u redu!” - NE LAŽEM.

Ne samo da je to rekla, nego je gledala sve nas u redu i tražila odobravanje.

Svi smo ju ignorirali kao što erekcija ignorira stara jaja (ne mislim na nikog posebno) - samo smo okrenuli glavu i nastavili stajat u redu.

Gospođa Jupiter je nastavila stajat IZVAN reda (jer joj se žuri) i mrmljat sebi u facu da su svi nesposobni.

Dvije minute kasnije, pakirala sam stvari u vrećicu, a ona je i dalje stajala između druge i treće blagajne i čekala SVOJU blagajnicu jer joj se jako žuri.

Ne znam kad ju je dočekala, ali znam da je sigurno došla doma i israla se po nesposobnim blagajnicama koje NE ŽELE nedjeljom krenut radit ranije zbog nje.

Naravno, to sigurno nije tako prezentirala, vjerojatno je malo prilagodila priču da blagajnica ispadne glupača koja ju namjerno zavlači dok se njoj žuri.

A počelo joj se žurit tek kad je stala u red.

Do tad je milovala tikvice, banane i krastavce i ćaskala s frendicom.

“Kupac je uvijek u pravu!” - tako je, osim kad je kupac neotesano smeće, onda je samo neotesano smeće.

Tražit da blagajnica u nedjelju (a i bilo koji drugi dan) počne radit ranije jer ti LAŽEŠ da ti se žuri (a i da ti se stvarno žuri) znači da si neotesano smeće.

Znam da se neki neće složit sa mnom, ali božemoj, ne možemo se svi uvijek slagat oko svega, jel tako “Dikan napao Jelenu Veljaču zbog pulovera Ivane Vide”?

Nekim ljudima na blagajnama, šalterima i ostalim uslužnim radnim mjestima treba dat otkaz jer su zločesti i nesposobni, ali vjerujem da većini ipak treba dat jedan veliki “NE SERI” gumb koji mogu stiskat kad imaju posla s debilima kao što je gospođa Jupiter.

“Izvolite mi reć koje je bilje u biljnom ulju” - NE SERI.

“Ispričajte mi detaljnu priču o vaginaleti” - NE SERI.

“Dajte mi paket, to sam ja!” - NE SERI.

“Izvolite otvorit blagajnu jer se meni žuri čak i kad mi se ne žuri jer sam posebna” - srdačno idite u poseban kurac.

Znam da je iritantno kad radi samo jedna blagajna, znam da je iritantno i kad samo želiš platit uplatnicu pa ti ponude televizor, osiguranje i jogurt, ali ne mogu vjerovat da i dalje postoje ljudi koji se zbog toga istresaju na blagajnicu.

Ili na (ljubaznu) tetu na šalteru.

Ko da ti ona želi prodat TV, jebe se njoj šta gledaš, koliko gledaš i jel ti jeftinije ili nije. Ali mora pitat.

Ko da blagajnici ne bi bilo draže da radi 7 blagajni i da svatko ima dovoljno vremena za pauzu.

To svatko s IQ-om iznad 23 vjerojatno može zbrojit i oduzet.

Ali i dalje svako malo vidim ljude koji im pristupaju s toliko nepoštovanja, a istovremeno očekuju kraljevski tretman.

Neke šalteruše su bahate, naravno, ali ako se priča o njima, onda se mora pričat i o ljudima koji misle da su sve one u kategoriji “samo.”

To je “samo” blagajnica.

To je “samo” šalteruša.

Ili “samo” medicinska sestra.

Ja sam uvjerena da je 90 posto onih stvarno bahatih i zločestih šaleruša samo rezultat dugogodišnjeg zlostavljanja od raznih gospođa Jupiter koje su ih tretirale kao “samo.”

Deset posto su se rodile zle, ostale su samo puknule s vremenom.

Svatko normalan bi puknuo, rijetki mogu na konstantnu neljubaznost odgovarat ljubaznošću.

A ljudi su sve neljubazniji.

Valjda misle da su Beyonce zato što guzicu brišu troslojnim toalet papirom s mirisom breskve.

Svi bi prava, nitko ne bi obveze, tipa obvezu da se prema teti na šalteru ponašaš kao da je stvarna osoba, a ne samo uslužni stroj koji je tu da tebe zajebava.

Nisi Beyonce kad glumiš veličinu na blagajni i misliš da je tvoje vrijeme vrjednije od vremena blagajnice.

Tad si samo ona četvrta članica Destiny’s childa iz 1996. koju smo svi zaboravili, ali se sjećamo da je imala brkove.

I seljačina, da ne kažem dikan, pardon pobjego mi je prst - đikan.

Pozdrav gospođi Jupiter ako čita i aprastita što je malo dugačko, znam da vam se žuri.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.