Hrvatski premijer već godinu dana ratuje s Bruxellesom, bori se protiv politike štednje, otvara sukob s bankama, ukida valutnu klauzulu, oprašta dugove...
Nije trebalo dugo da u Hrvatskoj krene pravo natjecanje: tko više baštini politiku Syrize, stranke radikalne ljevice koja je uvjerljivo trijumfirala na jučerašnjim izborima u Grčkoj.
Ivan Vilibor Sinčić poručuje da je njegov Živi zid "sličan Syrizi" jer se, poput nje, protivi mjerama štednje, dok Mate Kapović, čelnik novoosnovane Radničke fronte, javno slavi pobjedu radikalne ljevice i poziva "u nove radne pobjede u Hrvatskoj".
Jedni se bore protiv zlih banaka, drugi protiv zlih kapitalista, jedni bi željeli monetarnu neovisnost, drugi ukidanje tržišta, a oba pokreta stvaraju dojam kako pobjeda Syrize predstavlja vjetar u leđa njihovim idejama, planovima i ambicijama.
Istina, Sinčić se odriče njezina ideološkog ljevičarenja, jer smatra kako njegova nastojanja pomažu "čitavom narodu", a Kapović bi mogao imati problema s obećanjima čelnika Syrize Alexisa Ciprasa da će pomoći srednjim i velikim poduzetnicima, dakle kapitalistima. Međutim, oni svejedno pobjedu grčkih ljevičara smatraju tektonskim udarom čiji val bi se mogao osjetiti u cijeloj Europi.
U tome su nabasali na neočekivanog konkurenta: Zorana Milanovića.
I on bi želio biti hrvatski Alexis Cipras. Barem u predizbornoj godini.
Oprost dugova
Poruke na kojima je sada pobijedila Syriza u zadnjih godinu dana šalje i Milanovićeva vlada. S tri godine zakašnjenja krenula je u oprost dugova najugroženijima, hvali se obilatom financijskom pomoći države poduzetnicima, premijer spašava ljude od švicarskog franka i zauzima se za ukidanje valutne klauzule, kreće čak i u rat s bankarima, već dulje vrijeme ratuje s Bruxellesom oko proračunskog deficita, a protekle dvije godine ponavlja kako je završeno s politikom štednje, kao propalim modelom izlaska iz krize.
Doduše, malo što od onoga što je Milanović sam napravio je bitno popravilo stanje u državi, ali makar može reći kako i on ima svoje adute u ovom natezanju za titulu hrvatskog Ciprasa.
Nema nikakve sumnje da bi SDP želio da se u njegovoj politici prepozna Syrizin rukopis i da tako (ponovno?) krene podsjećati na političku ljevicu: u obračunu s radikalnom desnicom, u latentnom sukobu s Bruxellesom, u zahlađenju odnosa s Njemačkom (koja kroji program Karamarkova HDZ-a), u okretanju ljudima koji žive od svoga rada, onima koji su socijalno ugroženi, blokirani, ovršeni, nezaposleni.
Ne samo što računa da bi se mogao uzdići na valu ljevičarskog trijumfa iz Grčke, već bi se time obranio od udara domaćih ljevičarskih i nacionalno-socijalnih pokreta.
Živi zid
Politički analitičari danas spremno zaključuju kako je u Hrvatskoj nemoguć grčki scenarij, odnosno pobjeda radikalne lijeve stranke, ali razlozi za to leže dijelom i u činjenici da SDP - a katkad i populistički HDZ - prema potrebi ulazi u prostor te ljevice i socijalnom retorikom i populističkim mjerama neutralizira njihovu privlačnost u očima birača.
Milanovićev tihi rat s bankarima oko "švicarca" ili otpis dugova najugroženijima udara direktno na ono malo programa na kojem se zasniva Sinčićev Živi zid, dok Vladini programi pomoći pri zapošljavanju ili financiranju samozapošljavanja, kao i uporno odbijanje masovnog otpuštanja u javnim poduzećima, šalju poruku kako je država još uvijek spremna brinuti (makar) za svoje radnike.
Pa ako se Milanović tijekom svoje političke karijere definirao kao liberal, liberalni konzervativac, ponekad čak i libertarijanac, kao moderni socijaldemokrat i ljevičarski kalvinist, što ga sprečava da sada baštini i nešto od uspjeha radikalnog grčkog ljevičara Alexisa Ciprasa?
Hrvatski premijer još nije spreman otići toliko daleko u svojim zahtjevima kao Cipras - niti je Hrvatska dosegnula takvu razinu propasti kao Grčka - ali isto tako se može postaviti pitanje koliko je i sam budući grčki premijer spreman ispuniti sve ono što je obećao i najavio.
Tek treba vidjeti kako će teći njegovi pregovori s Bruxellesom i međunarodnim kreditorima, još više treba vidjeti kako će se njegovim sljedbenicima svidjeti Ciprasova postizborna koalicija s radikalnom desnicom, a onda ćemo zaključivati hoće li i kome će Syriza još uvijek biti privlačna kao uzor, referenca i vjetar u leđa.
