Vladimir Šeks se odriče glasova dijaspore, Zoran Milanović je naglo zaboravio na crnokošuljaše, SDP se predomislio u vezi referenduma, a HDZ oko ćirilice...
Vladimir Šeks je 2010. godine, prilikom sindikalnog zahtjeva za referendumom protiv izmjena Zakona o radu, tvrdio kako deset posto potrebnih potpisa obuhvaća i državljane iz dijaspore.
Ovoga tjedna, povodom zahtjeva klerikalnih udruga da se u Ustav unese definicija braka, ustvrdio je nešto sasvim drugo: "Težište je deset posto birača u Republici Hrvatskoj, stoga se u tih deset posto ne uračunavaju oni birači i državljani Republike Hrvatske koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj".
"Dakle, oni koji žive ili prebivaju izvan Republike Hrvatske, ne dolaze u onu kvotu u kojoj je potrebno deset posto birača", kaže Šeks.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Dijaspora u deset posto
Prije šest godina, uoči parlamentarnih izbora 2007. godine, SDP se zalagao za ukidanje prava glasa pripadnika dijaspore. Jučer je predsjednik Odbora za Ustav Peđa Grbin, pobjedonosno ustvrdio kako inicijativa "U ime obitelji" nema dovoljno potpisa za referendum, jer u potrebnih deset posto ulaze i pripadnici dijaspore.
Ali dok se Grbin samo hvatao za ocjenu Ustavnog suda iz 2010. koji je - prema očekivanjima - tada podržao Šeksovu teoriju (ili diktat), valja podsjetiti kako je SDP u vezi referenduma govorio nešto sasvim drugo.
Stavljajući potpis na sindikalnu peticiju 2010. godine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović kazao je sljedeće: "Ne odustajemo od naše inicijative da se prag potpisa potrebnih za referendum smanji s deset posto svih upisanih birača na pet posto".
Zacementiranih pet posto
Izbori su došli i prošli, prošlo je godinu i pol otkako je SDP na vlasti, a prag potpisa za referendum i dalje je zacementiran na deset posto. Nenad Stazić je u prosincu prošle godine objasnio kako je "gotovo 800 tisuća prikupljenih potpisa protiv izmjene ZOR-a dokaz da ograničenje od deset posto nije previše".
Pritom je lako narugati se Vladimiru Šeksu. Ipak se radi o čovjeku koji je 2002. godine na splitskoj Rivi prosvjedovao protiv haške optužnice hrvatskim generalima, a 2005. izjavio kako generala Gotovinu valja "locirati, identificirati, uhititi, transferirati".
Još je lakše ismijati HDZ koji je 2009. godine u statut Grada Vukovara unio odredbu o korištenju ćirilice kao službenog pisma, a 2013. godine zbog toga izveo narod na ulicu.
Ali ni SDP nije puno bolji.
Glasajte za bezglavog!
Zoran Milanović danas poziva birače u Zagrebu da ustanu protiv "klijentelističke ekipe, korupcije, bezglavog glavinjanja jednog kandidata s poremećajem pažnje", iako je prije samo četiri godine pozivao te iste birače da glasaju za tu istu ekipu i tog istog bezglavog kandidata. "Milan je najbolji kandidat, a SDP najbolja i najjača stranka", govorio je tada Milanović.
Danas šef SDP-a upozorava kako drugi kandidati na izborima koriste sva, pa i nedopuštena sredstva za pobjedu na izborima, spominje neki "crni Bizant" i predstavlja se kao čistunac i poštenjak, a onda u jeku izbora šalje Ministarstvo uprave i policiju na SDP-ova protukandidata u Istri Valtera Flegu, a dva dana prije izbora plasira u medije priču o kaznenoj prijavi protiv Pjerina Bebića na Hvaru.
To je valjda skandinavski model.
Gdje su nestali crnokošuljaši?
Ali ima nešto još bolje. Ovih dana Milanović je dobio srdačne čestitke HDZ-a zbog toga što je BBC-u izjavio kako u Hrvatskoj nema "ekstremne desnice". "To nije politički problem", kazao je premijer u emisiji HardTalk. "Postoje primjedbe na rad oporbe i njihove političke postupke kao i podmetanja. Oni nemaju problem s pozivanjem na niske strasti , ali oni nisu ekstremni nacionalisti".
A samo dva mjeseca ranije, taj isti (ili možda neki drugi?) Milanović govorio je o "crnokošuljašima" i tada dramatično istaknuo: "Ozbiljne se stvari događaju u Hrvatskoj, ponovo vidimo kako stranke desnice u svojoj nesposobnosti da bilo što drugo artikuliraju šire mržnju, čistu destiliranu mržnju! Prema drugima, prema onima koji su gosti, prema onima koji nisu građani".
I desno i lijevo i ravno
Da bi njegov kandidat u Splitu Ivo Baldasar sve to lijepo zaokružio izjavom: "Meni se sviđa Tuđmanov spomenik. I premda sam agnostik i član SDP-a, ako dobijem izbore, i križ i Tuđmanov spomenik ostaju".
I sve to nije toliko iznenađujuće, koliko je fascinantno.
Fascinira ta neviđena lakoća mijenjanja stavova, to licemjerje, ruganje zdravom razumu, ta sposobnost naših stranaka da jednako uvjerljivo pa i gorljivo, zastupaju dvije suprotstavljene teze, pa čak i one koje se u normalnom životu međusobno isključuju.
A još više fascinira to da se tim strankama i tim političarima i dalje vjeruje.
Kad zapravo nije uopće jasno kojim bi to stavovima trebalo vjerovati: kad brane generale ili kad ih uhićuju, kad agitiraju za Bandića ili kad ga ruše, kad se bore protiv dijaspore ili kad se na njoj vade, kad obećavaju promjene u referendumu ili kad se prave da to nikad nisu rekli?
Vladimir Šeks za to barem ima dobro opravdanje. A ostali?
