Za ovu priču nije bitno koga je pogodila, koja, kada, ni kako. Bitna je ona emocionalna strana i kako se nosimo s njom. Kakve joj odluke dozvoljavamo da donese ili ne donese, pravdajući se da je u naše ime.

S neprestanom brigom i neizvjesnošću gurala sam kroz svakodnevicu poput robota, sve radnje obavljala nesvjesno dok je mozak punom parom obrađivao sve moguće negativne ishode.

Istovremeno sam bila i iznenađena i zgrožena činjenicom da sam tako slaba; ja koja u svakom susretu s problemom prvo vidim paletu mogućih rješenja, ja koja ističem pozitivne strane i kad su apsolutno svi oko mene potonuli u negativu, ja koja uvijek poput kakve mantre govorim svima - briga nema smisla…

Srećom i to se završilo. I ne, nisam pronašla načina da se kontroliram, sva emocionalna konfuzija je nestala zajedno s bolešću i jedino što mogu je nadati se da ću poučena prijašnjim iskustvom drugi puta biti jača.

Ono što mi je upalo u oko kad se sve završilo je način na koji funkcioniramo kad nam se nešto loše dogodi u životu. Obrazac koji mogu primijetiti kod, ne svih, ali većine.

Znaš ono kad, recimo, očistiš svoj dom, detaljno usišeš svoj divni tepih i taman kad pospremiš usisivač, ugledaš jedan mali dio koji ti je promakao. I iako je jedva primjetan, tebi je ogroman, i samo njega vidiš potpuno gubeći iz fokusa sav trud uložen u čišćenje. Sav red koji te okružuje zasjenjen je tim malim, propuštenim dijelom.

Tada obično imaš dvije opcije.

Prva je da se vratiš u ostavu po usisivač, sastaviš ga ponovo, uštekaš u utičnicu koja je obično tamo negdje ispod radnog stola, teško dostupna, i usišeš taj nered koji te smeta, sklopiš ponovno usisivač, vratiš ga natrag i opušteno nastaviš sa svojom svakodnevicom.

Druga opcija, ona češća, je da ćeš odustati od pomisli na ponovno vađenje usisavača jer ti se ne da, jer to što si preskočila ipak nije tako strašno, jer sad nemaš vremena, jer druge stvari čekaju u redu. Okrenut ćeš se i otići, no onaj prokleti majušni dio u kutku tvog dnevnog boravka strijeljati će te svojim oštrim pogledom iz prikrajka kamo god krenula, sve dok se ne stopi sa novim nanosima prljavštine koji postupno prekriju apsolutno sve, i njegov prijekor, ugušen u moru drugih, postane potpuno nebitan.

Osjećala sam se nedostojnom svojih planova i želja, proganjala me grižnja savjesti kad god bi se udostojila biti sretnom jer otkud mi pravo činiti išta osim združiti se s agonijom koju je, u ovom slučaju, prouzročila bolest meni nekog bliskog? Jer ako je tu, ako mori nekoga koga volim, odakle mi pravo da zahtijevam išta od svog života, da uživam sebično u njemu, dok je nečiji tuđi svijet u ruševinama, dok netko drugi pati? Ili u slučaju kad se tiče nas osobno, krivimo se u stilu; otkud mi snaga, volja, želja, da se suprotstavljam, da ignoriram i prkosno nastavljam svojim putem umanjujući  vrijednost onomu što me muči? Pa se onda radije fokusiramo samo na taj zaraženi dio života, mazimo ga, pazimo, hranimo, a sve drugo – sve dobro, zanemarujemo.

Oduvijek sam vjerovala da je jedno od većih ljudskih prokletstava nesposobnost zauzimanja objektivnog gledišta nad svojim životom.

Utopiš se u moru emocija, od kojih ne vidiš ni prst pred nosom, a kamoli kompletnu šahovsku ploču, pa da u miru, jasno i sabrano, smišljaš svoj sljedeći potez.

Palite taj prokleti usisivač što češće.

Ne dozvolite prljavštini da se nakuplja i svojim sivilom potpuno prekriva platno vašeg života. I u najtežim situacijama postoji nešto dobro, nešto što ne zaslužuje da mu, bez obzira na sve, okrenete leđa i cijeli svoj život utopite u moru patnje. Moru iz kojeg će vam na kraju, da bi isplivali, trebati puno više od tek jednog pojasa za spašavanje…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.