Dvije su Hrvatske. Jedna slavi antifašizam i pomaže izbjeglicama, druga nagrađuje ustaške pokliče i plaši građane najezdom "stranih ljudi koji hodaju pod prozorom".
"Imate li osjećaj da je zbog izbjeglica sigurnost bila ugrožena", upitao je jutros Tihomir Ladišić, urednik emisije Novi dan na N1 televiziji, svog gosta Branka Hrga, predsjednika Hrvatske seljačke stranke.
"Čini mi se da nije", uzvratio je Hrg. "Iako, kada ti pod prozorom hodaju strani ljudi, to ne može biti ugodno".
Pod tim "stranim ljudima" Hrg nije mislio na nepoznate sugrađane s kojima se obično gužvamo po autobusima i naguravamo po supermarketima, već na strance: na osobe druge boje kože, druge vjere, druge nacije, drugog jezika, dakle krajnje sumnjive likove na koje valja automatski gledati s oprezom i uz koje se ne osjećamo ugodno.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Nažalost, Hrg nije objasnio što je točno u svemu tome bilo tako neugodno, s obzirom da ti "strani ljudi", njih 30 tisuća, tijekom kratkog boravka u Hrvatskoj, kao ni na putovanju od nekoliko tisuća kilometara prema zapadnoj Europi, nisu nigdje provalili, nikoga opljačkali, napali, pokrali, pretukli, prevarili...
Za razliku od ovih naših "domaćih ljudi" iz autobusa i dućana, pred kojima uredno zaključavamo naša skupa protuprovalna vrata.
Domaći lopovi
Dakle, pred strancima bismo se trebali osjećati neugodno, iako ni sami ne znamo zašto. Ne zna ni Branko Hrg.
A da cijela stvar bude još bolja, on se trudio zvučati dobronamjerno...
Slika druga.
Josip Šimunić imenovan je jučer pomoćnim trenerom hrvatske nogometne reprezentacije. Slavni izvođač ustaškog pozdrava "Za dom spremni" prije dvije godine vratio se na velika vrata u okrilje Hrvatskog nogometnog saveza, nakon što ga je FIFA kaznila s deset utakmica zabrane igranja.
Hrvatska ga zbog toga nikada nije kaznila, ni savez ni država. Dapače, nagradila ga je povratkom na klupu nacionalne vrste.
Šimunić se nikada nije ispričao. Štoviše, prkosno je "komunističkim zmijama" poručivao kako se tim ustaškim pozdravom ponosi jer je on oduvijek bio odlika pravih Hrvata.
A svjetske agencije prenijele su vijest da je nogometaš koji je bio kažnjen zbog nečuvenog fašističkog ispada postao trener hrvatske nogometne reprezentacije. Na diku ili sramotu, kako kome.
To su dvije usputne slike današnje Hrvatske.
Ali ima i treća. Ona malo ljepša.
Humana Hrvatska
U jučerašnjoj emisiji Hrvatska uživo HTV-a Riaz iz Sirije, izbjeglica s troje djece, javno je zahvalio Hrvatskoj na svemu što je za njega učinila u ova četiri dana koliko je proveo u njoj prije nego što je nastavio prema Finskoj. "Kada završimo s ovim putovanjem sve ću zapisati da svi vide kako nam je bilo u Hrvatskoj", kazao je zahvalni Riaz.
Koja je onda prava slika Hrvatske?
Ona u kojoj se zazire od stranaca, prijeti slanjem vojske na granicu, širi strah i panika od izbjeglica sumnjivih lica, a ustaškog sljedbenika imenuje trenerom nogometne reprezentacije ili Hrvatska koja je pomagala migrantima, pokazala svoje humano lice i udaljila se od militantne i ksenofobične politike mađarske i drugih srednjoeuropskih vlada?
Ako je Hrvatska u tome podijeljena, koji dio preteže?
Buja ksenofobija
U svom iracionalnom strahu od izbjeglica koji navodno ugrožavaju našu sigurnost, radna mjesta, vjeru, način života, pa i čistoću željezničkih pruga, zajedno s porukama o slanju vojske i dizanju ograda na granicama, Hrvatska se preko svoje predsjednice i šefa oporbe svrstala uz bok zemalja, naročito srednjoeuropskih, u kojima proporcionalno pritisku izbjeglica bujaju ksenofobija, rasizam, pa i fašizam.
Ono što je u tome posebno znakovito jest činjenica da se ovdje dobrim dijelom radi o bivšim komunističkim državama koje su zbacile jedan totalitarizam samo kako bi sada prijetile drugim.
Viktor Orban bio je komunistički disident koji sada rasteže bodljikavu žicu na granicama zemlje iz koje je 1956. godine od sovjetskih tenkova bježalo preko 200 tisuća izbjeglica, kao što Tomislav Karamarko pod krinkom borbe protiv domaćih komunista raspiruje fašističke strasti i širi mržnju prema unutarnjim i vanjskim neprijateljima.
Prema drugima i drugačijima.
Komunističke zmije
Naravno, i Josip Šimunić tvrdi da se pokličem koji je u povijesti ostao upisan kao simbol fašizma, zapravo bori protiv "komunističkih zmija".
No, u njegovu slučaju zanimljivo je to da je Kolinda Grabar Kitarović javno (iako na jedvite jade) osudila taj poklič, ustvrdila da je neprimjeren i najavila da će raditi na edukaciji da se on ukloni sa stadiona.
Da bi jučer njezin izborni sponzor Zdravko Mamić ustašoidnog Šimunića instalirao u reprezentaciju.
Vidi li netko ovdje licemjerje?
Zajedno do podjela
Možda bi nam svima bilo lakše kad bi hrvatska desnica znala što zapravo hoće.
Kad bi Branko Hrg znao objasniti zašto se ne osjeća ugodno kad mu "strani ljudi" hodaju pod prozorom. Odnosno, osjeća li se ugodnije kad vidi hrvatske zatvore pune naših domaćih lopova, poput bivših premijera koji su branili bilo kome da Hrvatsku vole više od njih.
I kad bi Kolinda sa svojom antifašističkom edukacijom krenula od Josipa Šimunića.
Svi oni nastupaju pod parolom hrvatskog zajedništva. A podjele su, u tom slučaju, još uvijek ono što nas spašava.
Spašava nas kao društvo, spašava ugled Hrvatske kao normalne, uljuđene, liberalne i poštene zemlje.
Zemlje otvorene drugima i drugačijima, zemlje koja se neće osjećati neugodno kad njome prolaze "strani ljudi", već će im pomagati i izlaziti u susret, zemlje koja će se sramiti, a ne ponositi svojim fašistima, i u kojoj se vladajući političari neće zaklinjati u antifašizam samo kad odu u posjet Izraelu.
Ako je cijena za to podjela Hrvatske, onda barem znamo da nije sve izgubljeno.
