Sad je vrijeme da se Plenković napokon riješi Vladimira Šeksa

Vladimir Šeks se promovira u političku zvijezdu.

Javno kroji novi izborni zakon s tendencijom da Hrvatsku odvede u dvostranačje, a zapravo u HDZ-ovo jednostranačje. U intervjuima se hvali da je on osobno skuhao koaliciju s HNS-om. Optužio je Stipu Mesića da je petnaest godina svojevoljno radio za Udbu. A onda se, ne baš previše uspješno, branio od optužbi Nikole Grmoje da je u prvoj polovici devedesetih skrivao optužbe protiv Ivice Todorića.

Na početku kišovitog studenog umirovljeni Šeks proživljava svoje drugo političko proljeće.

I zato je vrijeme da se premijer Andrej Plenković napokon riješi.

U prvom redu, zato što ga Vladimir Šeks u svojim javnim nastupima prikazuje kao svog pijuna, kao svog posilnog koji se bez Šeksa ne usudi ništa poduzeti.

Drugo, zbog toga što Šeks otvara frontove i teme koji premijeru trenutno ne trebaju.

I(li) treće, zbog toga što premijeru nikako ne odgovara da ga se povezuje s političarom Šeksova kova.

Sova eminencija

Možda će netko reći da je Šeks siva eminencija ove Vlade. Drugi će primijetiti da Šeks iz mirovine odrađuje stare obračune sa svojim protivnicima i arhi-neprijateljima. A sigurno nema malo onih koji će na Šeksove eskapade okrenuti očima i pripisati ih trabunjanju ishlapjelog političara.

Kako god bilo, Plenkoviću poveznice s takvim Šeksom nimalo ne trebaju.

Naravno, Šeks je Plenkoviću možda bio koristan onda kad mu je prvo naredio da se riješi Mosta, a onda mu bacio HNS u koalicijsko naručje. Ali bio mu je koristan sve dok je o tome šutio. Čim se počeo hvaliti, potkopao je premijerov autoritet i pokazao da ni današnji HDZ ne bježi od prljavih rabota.

Možda je Šeksovo pravo da u intervjuima izlazi s prijedlozima izbornog zakona kojima bi zacementirao famoznu premijerovu "stabilnost" kroz kreiranje jednostranačja kamufliranog u dvostranačje. Ali time je Plenkoviću nanovo prikačio autoritarne i autokratske tendencije koje premijeru danas najmanje trebaju. 

Točnije, najmanje mu treba da ga se za takve tendencije javno optužuje.

Diktira agendu

I najmanje mu treba da mu Šeks nabija agendu i nameće teme kojima bi se trebao baviti. Kad jedva održava hladni pogon ove vlasti.

A kad se Šeks već promovira kao filozofska okosnica vladajuće garniture, i to one koja se nastoji prikazati ozbiljnom i vjerodostojnom, onda Plenkovića sramoti svojim intervjuima u kojima bez ikakve zadrške iznosi optužbe protiv Stipe Mesića kao suradnike Udbe.

Bez papira, bez dokaza, bez svjedoka. Barem zasad.

Time usput evocira i uspomene na vrijeme kad se Šeksa optuživalo da je agent Udbe zvan Sova. 

Ovakav lov na udbaške vještice nije neuobičajen u hrvatskoj politici, samo lomaču ne pale premijerovi ideolozi i najbliži suradnici. Pale ih marginalci željni naslovnica i provokatori na zadatku.

Želi li Plenković da ga se povezuje s takvom osobom? Odnosno, s osobom koja je toliko familijarna s premijerom da ga u intervjuima opetovano naziva "Andrejem"?

Penzioner sa šibicama

I naravno, čim netko iz HDZ-a krene u lov na udbaše, odmah se u toj stranci pale alarmi, podižu zakloni i bježi u podrume, u strahu da se ne bi "tjeralo lisicu, a istjeralo King Konga". 

A sada se Šeks igra šibicama pored bačve baruta.

I napokon, kad se Plenković već muči s Agrokorom i muljažama koje su se tamo odvijale, najmanje mu treba da se proziva njegova trbuhozborca Vladimira Šeksa kao onoga tko je imao spoznaje o kriminalu Ivice Todorića 1994. godine.

Već su mu i Zdravko Marić i Martina Dalić previše. 

Vladimir Šeks možda misli da svojim idejama, provokacijama, napadima i samohvalom skreće pažnju s drugih bitnih aktera u Plenkovićevoj Vladi. Međutim, on je svako malo skrene ravno na Plenkovića, na svog najdražeg "Andreja".

Jer, javnost se s pravom pita u čije ime Šeks izlazi sa zakonskim reformama, u čije ime kopa po udbaškoj prošlosti Stipe Mesića, u čije ime se hvali manipulacijom s Ivanom Vrdoljakom.

Sudeći prema svemu nabrojanom, Šeksa se očito nije tako lako riješiti. On je kao noćna mora koja se uporno vraća. Kao Bubimir koji se ukazuje čak i onda kad ga se ne zaziva. Kao loša prošlost koje se nikako ne možemo riješiti. Kao arhitekt političke, pravosudne, izborne, institucionalne kuće od karata koja svakoga časa prijeti kolapsom.

Stoga bi Plenković učinio uslugu svima, a prije svega samome sebi, kada bi Vladimira Šeksa pristojno zamolio da se posveti svojoj penziji, balotama s kompićima, turskim serijama i ranom počinku.

On je već dovoljno radio na našoj propasti . 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.