"Je, ovo je Hrvatska za koju sam se borio", ispalio je Damir Krstičević, ni ne trepnuvši. A nije trepnula ni predsjednica države kad je jučer ispalila da je 1992. radila s diplomatima
"Mirne duše kažete to je ona država za koju sam se borio"?
"Je, to je ta Hrvatska."
Ministar obrane Damir Krstičević nije ni trepnuo kad novinarki Nataši Božić odgovorio na pitanje u jučerašnjem intervjuu na N1 televiziji.
Nije se zamislio, nije promislio, ni malo razmislio.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Odmah je, kao iz topničkog dnevnika, ispalio da je, eto, "to ona Hrvatska za koju se borio".
Lako njemu, reći će neki.
On se nakon ponižavajućeg prisilnog umirovljenja zbog generalskog pisma u kojem je napao aktualnu vlast, uključio u uspješan biznis, poslujući dobrim dijelom s državom za koju se borio. Njegov pogled na Hrvatsku zbog toga je sigurno optimističniji od pogleda onih koje se eufemistički naziva "gubitnicima tranzicije".
Onih koji bježe iz ove države, koji u toj državi ne ostvaruju svoje želje i ambicije, nemaju ista prava, onih koji se koprcaju pod ovrhama ili kopaju po kontejnerima za smeće.
Branitelji kao temelj...
Njihov pogled na sadašnju Hrvatsku sigurno je mračniji od pogleda onih koji upravo svoj braniteljski status koriste za ostvarenje privilegija, stvarajući od sudjelovanja u ratu svoju drugu profesiju.
Kakav je njihov status u društvu potvrdio je jučer i sam Krstičević. Na bilo koje pitanje novinarke o braniteljima, on je uzmicao floskulom o "braniteljima kao temelju moderne hrvatske države".
I kad ga je pitala o doživotnim privilegijama branitelja, i kad ga je pitala o sedam posto dionica HEP-a za fond branitelja, i kad ga je pitala trebaju li branitelji "naplatiti" sudjelovanje u ratu. "Branitelji su temelj moderne hrvatske države", kaže Krstičević.
I ništa drugo - i ništa konkretnije - od toga ne smije se reći. A kamoli kritizirati.
Je li to Hrvatska za koju se Krstičević borio?
Hrvatska za koju se on borio u ovome trenutku spašava nacionalnu naftnu kompaniju iz ruku mađarskog MOL-a, partnera koji se domogao te tvrtke u mandatu koruptivnog Sanaderova HDZ-a, a za što je sadašnja Krstičevićeva vlada spremna prodati dio HEP-a.
Pa je li se Krstičević borio da bi prvo predavao, pa onda kupovao INA-u?
Prvo za račun premijera, a sada na račun hrvatskih građana?
Lov na komuniste
Hrvatska za koju se on borio nema još uvijek reformu obrazovanja, godišnje gubi osamdeset tisuća građana, i to ne samo visokoobrazovanih, koji bježe preko granice za poslom, to je zemlja u kojoj nadbiskup i dan danas proganja komuniste, a visoka politika se poigrava duhovima prošlosti.
Ili naprosto revidira povijest.
U današnjoj Hrvatskoj, onoj za koju se Krstičević borio, djeca u vrtićima i školama su gladna, bogati su još bogatiji, a siromašni još siromašniji, u toj državi izražena je, pa i produbljena društvena nepravda, sudovi su podložni moćnima, a institucije podređene političkoj kasti.
Nema nikakve sumnje da mnogi od onih koji su se borili za Hrvatsku danas njome nisu ni približno zadovoljni, barem ne kao Krstičević.
Ali oni koji to javno priznaju, na to upozoravaju ili tek tako razmišljaju, ako kažu samo riječ kritike na račun države, njezinih institucija, vlasti, a nedajbože same predsjednice Republike, riskiraju da ih se proglasi "izdajnicima i neprijateljima", onima koji "Hrvatsku nisu željeli ni voljeli" ili onima kojima Hrvatska i njezine institucije "ništa ne predstavljaju".
Je li to Hrvatska za koju se Krstičević borio?
Baš takva, samo ovakva i nikakva drugačija?
Očito jest, jer umirovljeni general, biznismen i ministar obrane nije ni trepnuo kad je to izjavio.
Kolinda nije ni trepnula
Kao što ni predsjednica Republike nije sinoć trepnula kad se pred brojnim uzvanicima u Lisinskom pohvalila da je radila da diplomatskom priznanju Hrvatske 1992. godine.
"Pozdravljam svakog hrvatskog diplomata i diplomatkinju s kojima sam imala čast raditi u to vrijeme, koji su se toliko zdušno borili za našu samostalnost i neovisnost. Nisu to bila laka vremena", kazala je Kolinda Grabar Kitarović i natjerala čak i samog premijera Plenkovića da na to razrogači oči.
Kitarović je, naime, te 1992. godine radila kao studentica u Ministarstvu znanosti, a u Ministarstvo vanjskih poslova prešla tek 1993. godine.
S kojim je diplomatima i diplomatkinjama imala čast raditi u to vrijeme, i na čemu točno, nismo jučer saznali.
Ali predsjednica je iskoristila priliku da plasira svoju priču o tome kako se ona borila za Hrvatsku.
Je li onda i to Hrvatska za koju se borio Damir Krstičević? U kojoj šefica države javno ukrašava svoju biografiju kako bi prisvojila dio zasluga za međunarodno priznanje naše zemlje?
