25. veljače ove godine četiri ministara u pratnji zamjenika ministra financija te regionalnog razvoja i fondova EU zaputiše se na put kako bi pokrenuli uspavale investicijske cikluse. Lijepo i divno da su pozvali zainteresirane poduzetnike i prezentirali im što Vlada nudi. Na stranu što su doživjeli kritike svojih programa, što su putovali s čitavom svitom svojih službenika s velikim brojem automobila te što nisu poduzetnicima rekli ništa što oni ne bi znali. To je javno mišljenje koje treba poštovati. No moram prokomentirati nešto što mislim da je zaslužilo komentar.
Na ovom skupu pa i u drugim prilikama čuli smo od pojedinih ministara kako su podbacile investicije privatnog sektora. Traži se od privatnika da investiraju minimalno 50 milijuna kuna. Istina je da puno naših komitenata jednostavno nema želje niti motivacije krenuti u ozbiljne investicije. Možda će se netko pitati zašto.
Odgovori leže oko nas
Slabo tržište
Prvi odgovor je slabo tržište. Činjenica je da pada opća potrošnja, da se predlažu, priznajem opravdano, smanjenja minusa građana s tri na jedan mjesec te da ima sve više građana koji žive na rubu siromaštva. I onda se pitam, a tko bi kupio novi proizvod? Netko tko ne može platiti ni osnovne životne potrebe? Taj sigurno ne. Osiromašenjem kupovne moći građana srušili smo i ono malo nade da bi netko kupio novi proizvod. A investiranjem u nove pogone ili usluge poduzetnik treba uložiti velika sredstva koja mora vratiti. Pitam se kako kad nema kome prodati. Izlaz su možda tržišta u okruženju, no ona su još slabija od našeg. Možda tržište Europske Unije. E tu je poseban problem, nismo konkurentni niti u cijeni niti u kvaliteti. I eto dali smo odgovor na prvu konstataciju. Druge zemlje potiču potrošnju trajnih dobara. Uzmimo za primjer Njemačku koja je prošle godine s ciljem oživljavanja autoindustrije davala bespovratna sredstva onima koji su kupovali nove automobile. Sufinanciraju i ugradnju uređaja za korištenje obnovljivih izvora energije i tome slično. Mi to nemamo ni u primisli na državnom nivou. Pitam se zašto. Umjesto bespovratnih sredstava tvrtkama pa čak i poljoprivrednicima mogli smo novac preusmjeriti na krajnje potrošače uvjetujući im da tim subvencijama kupuju trajna dobra proizvedena u Hrvatskoj. Netko će reći to zabranjuje pravna regulativa u EU. Ako može Njemačka, možemo i mi.
Porezni nameti
Drugi odgovor su porezni nameti. Može se čuti da su smanjeni nameti na plaće. Istina je da jesu. Tu skidam kapu Vladi, no ta oslobođena sredstva se sada koriste za povrat kreditnih obveza iz prijašnjih godina. A ne za nove investicije. Da se to nije napravilo bilo bi još više stečajeva i ljudi bez posla. Ali ostali su parafiskalni nameti koji su i dalje visoki. Spomenimo samo izdvajanja za šume. Hrvatske Šume, u eri duboke recesije, lijepo organiziraju susrete šumara i kažu da nisu puno potrošili. O HGK da i ne govorim, utvrda koja se financira novcem poduzetnika, a od njih, u ovakvoj formi ti isti poduzetnici i nemaju baš prave koristi. Ima još tih nameta ali nema smisla nabrajati ih.
Pravna nesigurnost
Treći odgovor je pravna nesigurnost. Opće poznati problem sporog sudstva u Hrvatskoj nikako ne ide u prilog investitorima. Razgovaram ovih dana s kolegama iz jedne vrlo poznate tvrtke koja imaju jako puno kontakata sa stranim ulagačima u Hrvatsku. Kažu stranci napuštaju Hrvatsku zbog pravne nesigurnosti. Stranci nemaju snage niti volje boriti se protiv dužnika od kojih ne mogu naplatiti ono što su im isporučili. Doneseni zakoni koji bi možda pomogli oko brže naplate padaju na sporosti sudaca i sudskog sustava.
Sporost lokalne administracije
Četvrti odgovor je u sporosti lokalne administracije koja treba otvoriti vrata investitorima. Nesređeni planovi izgradnje, stalna promjena urbanističkih planova i sl.sigurno ne doprinose investicijskoj klimi. Da ne govorim o sporosti pri izdavanju građevinskih dozvola. Kažu u vladinim agencijama da će se oni potruditi pratiti svaku veću investiciju. Ne, to nije rješenje. Problem lokalne uprave će i dalje ostati jer će manji investitori, koji nisu od društvenog značaja, opet pasti na tom problemu. Rješenje je da svi shvatimo, a posebno oni na lokalnom nivou da investitori traže brzu i kvalitetnu uslugu.
I mogao bih tako nabrajati u nedogled. I pitam se onda kako može netko reći da su podbacile privatne investicije. Zar ovo nisu dobri argumenti privatnih investitora koji su se našli na udaru kritika. Dok ne riješimo bar osnovne probleme ne treba očekivati, a pogotovo ne prozivati privatne investitore koji su svoj kapital stekli mukotrpnim radom i ne žele ići u rizike koji su više nego evidentni. Reći će netko da je u prirodi poduzetnika rizika. Da ali svaki rizik ima svoju granicu, kod nas je rizik novih investicija prevelik i nije održiv s gledišta poduzetnika. Zato me smeta kad se prozivaju oni koji bi mogli pokrenuti investicijski ciklus. Samo za one koji bi investirali moramo pripremiti teren, promijeniti naše administrativne navike i shvati da je poduzetnik cijenjena osoba kojoj treba odati priznanje kad ulazi u rizik investiranja. Sve ostalo je samo vapaj koji neće dati rezultate. Na žalost svih nas.
O autoru
Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb (kliknite ovdje) i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.
