Ako će preferencijski sustav riješiti bilo što u Hrvatskoj, ja sam njegov prvi pobornik. Ali mislim da se moramo baviti pravim hrvatskim problemima, kaže Zoran Milanović
Zašto Ustav i izborni sustav za premijera nisu pravi problemi?
Pogledajmo najprije što smo naučili iz cijele ove priče.
Prvo, za raspisivanje državnog referenduma potrebno je prikupiti 452 tisuće potpisa, ali za njegovu uspješnost dovoljan je samo jedan glas. Trebalo bi biti obrnuto.
Drugo, ustanovili smo da još uvijek imamo registriranih birača koliko i stanovnika u RH.
Treće, doveli su nas u situaciju da biramo između Milanovića i Karamarka, odnosno SDP-a i HDZ-a na jednoj strani, i Željke Markić na drugoj. Prokleti bili.
Četvrto, Vesna Pusić prigovara Željki Markić da inicira referendum o promjeni izbornih pravila samo kako bi se dočepala Hrvatskog sabora, iako bi zapravo trebala razmisliti o tome da joj se i sama pridruži. I njoj i njezinoj osakaćenoj stranci uskoro bi mogla zatrebati svaka moguća pomoć da se dokopa makar jednog mandata.
Peto, inicijativu GONG-a za izmjenom izbornih pravila, kao protutežu zahtjevu inicijative "U ime obitelji", javno je podržao tek jedan SDP-ov zastupnik, i to parlamentarni "backbencher" Gvozden Flego, uz asistenciju Josipa Kregara, nezavisnog zastupnika iz redova Kukuriku koalicije, koji se nedavno posvadio s Milanovićem. Asistirala im je Jadranka Kosor.
Ne zvuči baš kao podrška koja ima specifičnu težinu.
Pravi problemi
I onda, na sve to dolazi premijer Zoran Milanović i jučer lakonski izjavljuje: "Ako će preferencijski sustav riješiti bilo što u Hrvatskoj, ja sam njegov prvi pobornik. Ali mislim da se moramo baviti pravim hrvatskim problemima".
Pravim hrvatskim problemima?
Nije li ovo referendumsko zakonodavstvo pravi hrvatski problem? Kad se s jedne strane ustavnim i zakonskim odredbama omogućava prolaznost svakog, pa i neprimjerenog referenduma, kad se visokom kvotom potpisa pokušava spriječiti održavanje referenduma, a kad se sakupi dovoljno potpisa - kao što se to najavljuje u slučaju monetizacije autocesta - onda se taj referendum proglašava "opstrukcijom rada hrvatske Vlade".
Iako je upravo njegova stranka u oporbi bila odlučno protiv davanja autocesta u koncesije.
To doista zvuči kao pravi hrvatski problem.
I osim toga, što znači ono, hoće li preferencijski sustav riješiti "bilo što" u Hrvatskoj?
Ako ništa drugo, mogao bi pokrenuti unutarstranačke reforme u HDZ-u i SDP-u, poništiti negativnu selekciju kadrova koji godinama sustavno podrivaju povjerenje građana u politiku, mogao bi smanjiti, ako već ne i poništiti, autokratsku vladavinu stranačkih šefova temeljenu na poniznosti i oportunosti članstva, a slijedom toga mogao bi promijeniti odnos građana prema politici.
Jer, politika je zadužena za rješavanje onoga što Milanović pompozno naziva "pravim hrvatskim problemima".
Buka i nered
I prije nešto više od tri godine Milanović je najavljivao kako će se njegova Vlada baviti samo najvažnijim problemima, misleći pritom na gospodarstvo, pa vidimo dokle nas je to dovelo.
Iako se u međuvremenu bavio Josipom Perkovićem, ratom s Bruxellesom i osnivanjem saborskog istražnog povjerenstva o udbašima, pa sad nije jasno jesmo li mi ovako propali zato što se Milanović nije bavio važnim problemima ili upravo zato što se bavio.
Isti taj Milanović se hvalio i da njegova Vlada "uvodi red u državi", pa vidimo kako to izgleda. Šuplji Ustav, nedorečeni zakoni, kontradiktorni odnos ustavnog i zakonskog okvira, nejasna referendumska pravila, izborna pravila koja simultano žele mijenjati Željka Markić, Ivo Josipović i SDP-ovi zastupnici "iz trećeg ešalona".
Kome to izgleda kao uvođenje reda, ni nered mu neće zvučati neprivlačno.
Stoga je svakako poželjno da se premijer Milanović, u skladu sa svojom najavom, krene baviti važni(ji)m problemima. A što se njega osobno tiče, njemu je ionako najvažnije da preživi iduće izbore.
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku