Pleme Masai uglavnom živi na području Kenije i Tanzanije, a bave se isključivo stočarstvom. Bogatstvo Masaja se mjeri brojem krava. Goveđe meso ne jedu, već isključivo meso koza koje uzgajaju u tu svrhu. Iako se na prvi pogled može činiti da su jako siromašni, dojam može varati; ima ih bogatiji od prosječnih Hrvata… No, bez obzira na bogatstvo i mogućnosti života u boljim uvjetima, uglavnom biraju život upravo u svom selu – strašno vole i ponosni su na svoju tradiciju, običaje, kulturu. Ipak, većina njih je siromašna, jedva preživljavaju i nemaju mogućnosti školovati svoju djecu….

Tipičnu masajsku kuću inače grade žene. Slamnate krovove počeli su mijenjati limenim, a neke kuće imaju struju zahvaljujući solarnim panelima. Ova kuća ima dvije prostorije i u njoj živi osmero ljudi. Nema kupaone ni WC-a, nužda se obavlja u grmlju.

U svakoj prostoriji je veliki sklepani drveni krevet na kojem se može stisnuti pet osoba. Meni su omogućili da spavam na krevetu sa kravljom kožom (koja krevet ne čini ništa mekanijim). Rekla mi je prijateljica – „Htjela si Afriku – dobit ćeš Afriku!“- pa nije bilo milosti, morala sam isprobati sve autentično. Inače se Masai polako moderniziraju pa ih sve više spava na madracima, a neki imaju prave krevete s drvenim okvirom.

Hodnik i ostava u kući – u kantama je meso koze, koju su zaklali meni u čast, pa smo uglavnom jeli kozje meso tih par dana. Kad su derali kozu, muškarci su pili svježu kozju krv i uživali u tome. To je kod njih prava poslastica. 

Inače, glavna hrana Masaja je ugali – to je nešto poput žganaca od bijelog brašna s mliječnim umakom koji podsjeća na bešamel. Ugali jedu prstima i to svaki dan. Na tome odrastaju.

Sav život se odvija van kuće – kuha se i pere u dvorištu. Sva hrana se sprema vani. Masai su uredni i drže do higijene, bez obzira na minimalne životne uvjete. U okolici kuće nema vode pa svi koji se žele otuširati moraju hodati šest kilometara do izvora vode. Izvor vode je rupa u pijesku iz koje se grabi voda u kantu. Umjesto četkice za zube, tu je grančica sa kojom se obavlja zubna higijena. Masai se ne ljube. To im je, kažu, 'bljak'. 

Za većinu zdravstvenih problema Masaji se obraćaju vraču koji ih onda tretira raznim biljkama i korijenjem. Vračevi ne pomažu samo kod zdravstvenih problema, već i savjetima za život… Kod vrača se svi moraju izuti te mu dati svoju majicu, nakon čega on premetanjem kamenčića iz kravljeg roga dijagnosticira problem. Masai inače vjeruju u boga Enkaia. 

U Tanzaniji djeca uz ime dobivaju ime i prezime oca. Brakovi Masaia su inače poligamni, međutim, moji prijatelji opredijelili su se za monogamni brak – to im piše i u vjenčanom listu. Frenkov bogati ujak koji je u susjedstvu ima deset žena i tridesetero djece… On si to može priuštiti jer je bogat i ima puno krava. Četiri žene žive u tom selu i svaka ima svoju kuću, a ostale žive u okolnim selima. Kada on navečer dođe doma, odabire u kojoj kući će tu noć spavati. Život je za njega, kažu - lijep. 

Masai muškarci su lijepi, visoki, mršavi. U tradicionalnoj odjeći hodaju i po gradu. Tako ima i sveučilišnih profesora koji će možda na posao doći upravo u tradicionalnoj masajskoj odjeći. Neki u gradu nose i modernu odjeću, tada ih možete prepoznati po ožiljcima na licu – po jedan krug na oba obraza i na čelu, nastao pritiskom tradicionalnog 'žigosanja'. 

Masai žena šuti i radi; poštuje svoga muža, njegove izbore i slobode. Ujutro muze krave, potom sprema obroke i radi nakit. Masai djeca vesela su i draga te znatiželjna kakva je muzungu - bijela žena.

Masajski ples održava se povodom obrezivanja dječaka ili djevojčica. Posljednjih godina je obrezivanje djevojčica zabranjeno, ali u određenim se slučajevima, bez obzira na zabrane, to još uvijek čini. Razlog tomu je taj što su muškarci često odsutni iz sela zbog posla (ili su sa stadom, ili rade kao čuvari), pa da žena ne bi imala potrebu za drugim muškarcima…

Na plesu na kojem sam bila, obrezivanje dječaka je obavljeno kad su bili mali, a djevojčice nisu obrezivali. Taj ples izgleda kao kad se kod nas slavi svetkovina nekog sveca u selu – dođe cijelo selo; ima se za pojesti i popiti, ljudi se druže međusobno, ali naravno - žene posebno i muškarci posebno.

Dečki su spremni za ples! Ovim pripremama njihove žene ne smiju prisustvovati, osim mazungu, bijele žene jako poštuju, a u ovoj su prilici bili jako ponosni što mogu pokazati svoju tradiciju. Dječake koji ulaze u svijet odraslih namazali su kravljom krvlju.

Borba žena i djevojčica – žene dolaze među djevojčice da bi ukrale djevojčice koje su spremne postati ženama, a djevojčice im ne daju i tuku ih šibama.

Obavezna oprema Masaia su kanga (šarene marame), nož, runga (drveni štap od ebanovine s izbočinom na jednom kraju koji služi za obranu od divljih životinja) i mobitel… Svečanu odjeću Masaia čine šange napravljene od bijelih sitnih kuglica i flaksa te ogrlica oko vrata. 

Katolička crkva u Bagamoyu, turističkom gradu koji za naše pojmove izgleda kao selo, nalazi se sjeverno od Dar es Salaama. Kada je Tanzanija bila pod njemačkom vlašću, to je bio glavni grad Tanzanije. U povijesti je bio trade centar za robove i bjelokost – robovi iz istočne Afrike prebacivani su na Zanzibar, a potom u arapske zemlje.

Fešta na plaži povodom nekog njihovog praznika. Cijeli grad se skupi na plaži pa jedu, piju, kupaju se, druže… Tanzanijci žive u ovom trenutku, bitno je pojesti, popiti, voljeti… Ne gube vrijeme sa izjavama ljubavi, odmah 'u glavu' - ili voliš ili ne voliš. Unatoč neimaštini, nikad ne kukaju. 

Stone Town je stari dio Zanzibar Cityja, najvećeg grada na otoku Zanzibaru – ima oko 300.000 stanovnika. Rodni je grad Freddieja Mercuryja, tržišno čvorište, nekadašnji sabirni centar za robove te grad u kojem su stolovali omanski sultani. 

Moja prijateljica Marica Rukavina prije šest godina otišla je volontirati u Tanzaniju, zaljubila se u Masaia Frenka, vjenčali su se i danas su roditelji Dubravke i Ante. U Tanzaniji Marica nažalost nije mogla naći posao jer zapošljavaju isključivo svoje ljude. Da bi tamo mogla raditi, trebala bi biti upisana u tanzanijsko državljanstvo, što košta pet tisuća dolara kojih nema. Stoga su moji prijatelji živjeli u Tanzaniji sa 70 eura mjesečne Frenkijeve plaće, a cijene nisu niske, rekla bih da su troškovi hrane kao i kod nas, pa sad zamislite kakav je to život.

Doista sam bila ponosna na svoju Maricu kad sam vidjela s koliko snage i hrabrosti živi život tamo, u nama nezamislivim uvjetima i da je bez obzira na sve vesela i nasmijana, puna nade i vjere za boljim životom! Misleći ipak na budućnost svoje djece, Marica i Frenki odlučili su se doseliti u Hrvatsku – zbog bolje zdravstvene zaštite (jer u Tanzaniji se svaki odlazak doktoru plaća), zbog boljih uvjeta za život (tamo bi trebali živjeti u kući sa zemljanim podom, a djeca su alergična na prašinu), i zbog boljeg sustava školovanja. Prije tri tjedna doselili su se u Liku, u Sveti Rok, kod Maričine mame. Međutim, ovdje se nisu uspjeli zaposliti.

Stoga vas molim, ukoliko znate za neki posao za Frenka i Maricu, molim vas da mi javite na mail mirela.varovic@gmail.com. Marica je diplomirani politolog (ali joj naravno nije bitno da radi u struci), a Frenk zna raditi sve fizičke poslove. Naravno, ukoliko je netko zainteresiran da u svom gradu organizira predavanje o plemenu Masai, uz naknadu spremni su doći i prezentirati običaje Masai plemena.

Zato ovo nije samo fotoreportaža. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O blogu:

Mi smo Iva i Branko, volimo putovati, istraživati svijet i vidjeti kako drugi ljudi žive, volimo sve organizirati sami i sa što manjim troškovima. Najbolje ćete nas upoznati kroz naša putovanja, putopise i fotke. Osim na blogu, pratiti nas možete i na Facebooku.