Dugo smo se zabavljali misterijem Sanaderove ostavke. Sada se zabavljamo teorijama Milanovićeva ustrajanja na "lexu Perković". A zapravo, sve je jednostavno
Nešto kao, je li Tito bio Poljak, tko je peti ortak, zašto je beskućnik išao kupiti šampon protiv prhuti prije nego što je ubio odvjetničku vježbenicu, što stoji u Planu 21 i tome slično.
Unazad nekoliko godina zabavljali smo se misterijem Sanaderove ostavke.
CIA, snajko, CIA
Pa su tako jedni govorili da je pobjegao od financijske krize, drugi da je pobjegao od hrvatskog pravosuđa, treći da ga je potjerala Angela Merkel, četvrti da ga je privela CIA, dok se nakon upale pluća tvrdilo se da ga je zapravo otjerala bolest.
Nitko nije pouzdano znao, niti se usudio Sanadera pitati zbog čega je zapravo otišao sa čela države i stranke - nije to učinila ni poslovično blagoglagoljiva Jadranka Kosor - samo smo čuli da mu je Andrija Hebrang jednom prilikom sugerirao da kaže kako je zapravo otišao zbog blokade sa Slovenijom.
Što je Sanader objeručke prihvatio i potom iskoristio u napadu na Jadranku Kosor zbog rasprodaje državnog teritorija.
Uglavnom, bilo je napeto dok je trajalo. Odnosno, dok nam je bilo stalo.
A sada smo dobili novu igračku - "lex Perković". I ključno pitanje: zašto premijer Zoran Milanović zbog tog zakona vodi zemlju u rat protiv Europske unije tek što smo u nju ušli? Teorija ima na bacanje.
Udba, naša sudba
Pa tako jedni govore kako je on zapravo britanski agent koji u ratu s Njemačkom ruši Lisabonski ugovor.
Drugi sugeriraju da se on preko rata s europskom povjerenicom iz redova Pučana, Viviane Reding, zapravo kandidira za šefa europskih Socijalista.
Pa treći govore kako Milanović sve ovo radi kao uslugu svom prijatelju Saši Perkoviću, sinu oca mu Josipa, koji ga je svojedobno čak pozivao da nakon Ministarstva vanjskih poslova dođe raditi u tajnu službu.
Četvrti su, pak, uvjereni kako je to sve udbino maslo, da je čak Milanovićev ćaća udbaš, da u svemu tome prste ima Ivo Josipović i Stipe Mesić i tko zna tko još.
Dok su neki odvjetnici navodno prišapnuli premijeru da kaže kako se ovim vremenskim ograničenjem izručenja zapravo štite hrvatski branitelji. Pa se i on, kao Sanader, brže-bolje postavio u poziciju zaštitnika nacionalnih interesa.
Čisti kapric
A na dobroj cijeni je i teorija, rasprostranjena među onima kojima je puna kapa svega, koja kaže kako Milanović nema apsolutno nikakve veze s tim zakonom, da je on proizvod nekoga u Ministarstvu pravosuđa, ali da se premijer zainatio nakon što su ga Tomislav Karamarko i Katolička crkva optužili da štiti ubojice.
Pa sad on iz čistog kaprica ne želi popustiti onima koji napadaju premijera kako bi prikrili vlastite grijehe.
Sve te teorije izviru iz činjenice da nikome zapravo nije jasno zbog čega se Milanović toliko uhvatio tog zakona. Nije to baš jasno ni njegovoj prvoj suradnici u Vladi Vesni Pusić, koja tvrdi da "ne vidi da je iza toga stajala bilo kakva čvrsta politička ili pravnička podloga ili namjera".
Dakle, čista iracionalnost.
I zapravo, svi oni koji ovom premijerovu ustrajanju na "lexu Perković" pripisuju neke dubokoumne motive, samo dižu cijenu samom Milanoviću, kao da ne mogu vjerovati da bi iza svega toga, iza rata s EU i dovođenja zemlje na rub sankcija, mogao stajati tako prizeman motiv kao što je običan kapric.
Ali nema tu velikog misterija. Za sve ostale kombinacije Milanović nema kapaciteta ni interesa. Njega može pokrenuti jedino udar na taštinu.
Mali miševi
Kao što je to bilo one večeri u Saboru u listopadu 2010. godine, kad je tadašnji šef opozicije izašao za govornicu i počeo urlati protiv tajnika Europske stranke pučana koji je u jednom pismu napisao da je "za sve namjere i svrhe Zoran Milanović u Bruxellesu politički beznačajan".
Bila je to neviđena tirada na rubu incidenta. Milanović je govorio o "bijednom priopćenju" potpisnika Antonia Lopeza - Isturiza, nazivajući ga "bezveznjakom" i "malim mišem" za kojeg je "mislio da je otišao u svoju rupu".
Ništa ga ne može toliko izbaciti iz takta kao kad netko probije njegov oklop. Pa makar se radilo o nekom službeniku iz trećeg briselskog ešalona.
Sam protiv svih
I evo sada, Milanović nakon optužbi desnice da štiti ubojice vodi svoj privatni rat, ne samo s Viviane Reding, koju sada optužuje da je desničarka i HDZ-ova partnerica - kao da ona traži nešto više od poštivanja potpisanog - već i s koalicijskom partnericom Vesnom Pusić, s cjelokupnom javnosti, brojnim stručnjacima, s medijima i promatračima s obje strane političke barikade, oko zakona za kojeg nitko u ovoj zemlji nije baš siguran tko ga je i zašto donio, a još manje zbog čega je Hrvatska dovedena pred sankcije Bruxellesa.
U kasnu jesen 1998. godine Franjo Tuđman je priznao kako je bio spreman poslati policiju i vojsku na snage SFOR-a u BiH, da su oklopnim kolima ušli u Martin Brod. Malo je falilo da Hrvatska zarati s međunarodnom zajednicom u vrijeme kad se predsjednikov šef liječničkog konzilija Andrija Hebrang molio "da mu Bog vrati sposobnost razlikovanja dobra od zla".
Tadašnji potezi Franje Tuđmana bili su nepredvidivi, pa stoga i opasni. Današnje Milanovićevo ponašanje je djetinjasto, ali ništa manje štetno.
