Premijer Milanović hvalio je Latviju kao primjer hrabrosti, odvažnosti i karaktera u svladavanju krize. A zapravo je nabrajao odlike koje su upravo njemu nedostajale
Premijer Zoran Milanović pričao je o odvažnosti, hrabrosti, karakteru.
O svemu onome što mu je nedostajalo u protekle dvije godine.
"Latvija je dobar primjer da mjere koje se donose moraju biti odvažne, da se moraju provesti bez odgode i to je učinila dobro jer je imala hrabrosti". izjavio je Milanović prije par dana tijekom službenog posjeta Latviji. "Ona je primjer kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta. Pokazali su karakter".
Zvučao je kao da zna o čemu govori. Kao da se nadahnjuje, motivira, solidarizira.
A sjećamo se da je govorio i ovo.
"Nećemo nametati bolne rezove, ali dijetu da", kazao je uoči parlamentarnih izbora, u studenom 2011. godine. "Tamo gdje se trebalo, štedjeli smo, ali s oštrim rezovima je manje više gotovo", izjavio je kao premijer u ožujku 2013. "Trebao sam sebi i svima rezati plaću za deset posto. Žao mi je što to nismo odmah učinili", naglasio je u travnju ove godine. A u lipnju je izjavio ovo: "Ne vjerujem u rezove, vjerujem u racionalno restrukturiranje".
Da bi sada otputovao u Latviju i tamo se oduševio onime što je ta zemlja učinila kako bi potaknula gospodarski rast, stabilizirala financije i smanjila nezaposlenost. Odnosno, učinila sve ono što Hrvatska još nije.
Učinila je to odmah, hrabro i odlučno, pa i s karakterom, kako je to lijepo opisao Milanović. A pritom je učinila i sve ono što je Milanović posljednje dvije godine proglašavao štetnim.
"Slijepo pridržavanje pravila štednje vodi u neuspjeh", upozorio je hrvatski premijer krajem lipnja ove godine, da bi u petak pohvalio Latviju kao uspješan primjer kako se upravo pravilima štednje i odlučnim rezovima može doći do ekonomskog rasta.
A sve to unatoč činjenici da iz Latvije sve više bježe obrazovani ljudi u potrazi za poslom, socijalna prava su uništena, a prava radnika zanemarena.
Za to vrijeme Milanovićeva Hrvatska išla je drugim putem te postojano propadala. Proračun je i dalje izbušen. Kreditni rejting se stropoštao, gospodarska aktivnost stagnira, nezaposlenost raste, a država više ne zna kako će podmirivati svoje obaveze.
Vlada nije imala hrabrosti za rezove kad je za njih bilo vrijeme, nije imala odlučnosti za reforme dok je za njih imala vremena, da bi sada panično kretala u rezove, ne samo zbog diktata iz Bruxellesa, već i zbog toga što sve teže podmiruje svoje obaveze.
Nije stoga nimalo neobično što su najpopularniji političari, osim nevažnog Ive Josipovića, upravo Slavko Linić i Milan Bandić: prvi zbog uvođenja financijskog reda, porezne discipline, fiskalizacije, a drugi zbog (zakašnjele? populističke? prijetvorne?) najave da će krenuti u oštre rezove u Zagrebačkom holdingu. Građani cijene ono što su očekivali godinama.
A Milanović se za to vrijeme divi Latviji i ostavlja dojam slabića koji se boji vlastite hrabrosti.
Indikativna je, međutim, bila jedna Milanovićeva rečenica. "Hrvatska nije bila u poziciji kao Latvija, što je na neki način dobro, ali nas i malo zavarava". Time je stavio najbolju egidu na svoj premijerski mandat: zavaravanje.
Milanović je zavaravao sebe, kao i cijelu javnost, najavama kako će prebroditi krizu bez rezova, bez reformi, bez hrabrosti, da bi se doveo u situaciju kad su rezovi plod nužde, a ne sustavne reforme, kad se panično krešu socijalna i radnička prava jer drugog rješenja više praktički nema.
Latvija je bila najteže pogođena financijskom krizom, ali se na brzinu pokušala iz nje izvući. Hrvatska, pak, postojano tone sve dublje. Umjesto kraja agonije sada proživljava agoniju bez kraja.
Doba zavaravanja je prošlo. A s njim i dvije dragocjene godine za reforme i oporavak.
