Martina je među posljednjim staklopuhačicama u Hrvatskoj: 'Naš zanat, nažalost, izumire'

Po struci povjesničarka umjetnosti i etnologinja, Martina Šimunković odlučila je napustiti siguran posao u Ministarstvu kulture i oživiti svoj obiteljski obrt. Vlasnica je staklopuhačkog obrta Koogla, koji ove godine slavi 60. rođendan. Posao je u Gornjem Stenjevcu, nekad središtu staklopuhačkog zanata, počeo njezin djed, a nastavio Martinin otac. Danas u svojoj radionici naša sugovornica radi unikatne proizvode od stakla, koji krase domove diljem svijeta.

'Pozornica za moju scenografiju'

Ljubav prema slobodi i sreći bila je dovoljan razlog da Martina 2018. godine napusti svoj posao i nastavi s obiteljskom tradicijom. Provela je, kaže, prekrasnih 13 godina u ministarstvu, ali je bila nezadovoljna krutim sustavom i njegovim ograničenjima. 

- To je bio posao od 8 do 16. Ja sam odrasla u obrtničkoj obitelji i mi taj koncept nismo poznavali. Radno vrijeme obrtnika pritom nije osam sati nego mnogo više. Tako obrtnik živi. Na prijašnjem poslu bili su odlični uvjeti i stekla sam prijatelje za cijeli život. Na moju odluku svakako je utjecao i ekonomski aspekt, ali najviše želja za slobodom. Uvijek sam izlazila iz neke zone komfora i postavljala sama sebi izazove. Ovo je bio velik izazov, ali trebalo ga je provesti. Ljubav prema staklu, ali i emocionalna veza s obiteljskim poslom, dio je mene i mojeg identiteta. Izašla sam iz krutog sustava i stvorila svoju zonu sreće - iskreno kaže Martina na početku. 

Iako staklopuhački zanat, nažalost, polako izumire, Martina se i dalje trudi prenijeti znanje i vještine ovog posla na mlađe generacije. 

- Ostvarila sam lijepu suradnju s lokalnom školom iz Gajnica. U okviru predmeta priroda i društvo k meni dolaze osnovnoškolci na prezentacijsko-edukacijske radionice, na kojima im pokušavam približiti umijeće staklopuhanja. Mislim da je vrlo važno informirati djecu o tome što sve u njihovoj blizini postoji. Moramo raditi na tome da osvijeste kako nije sve u virtualnom i digitalnom obliku nego da se danas još nešto radi vlastitim rukama - navodi nam Martina. 

Bez obzira na to što je cijeli život uz obiteljski posao, prilagodba i učenje nisu bili jednostavni. Imala je, kaže, cilj i viziju, ali i tatinu pomoć. 

- Godinu dana sam uz tatu učila i izučavala taj zanat do savršenstva. Bilo je raznih pokušaja i mnogo pogrešaka. Sad sam stvorila svoje malo tržište, od kojeg mogu pokriti neke osnovne troškove za život. Dobila sam i poticaje za samozapošljavanje, koji su mi pomogli da kupim neke osnovne stvari za rad, iako za izradu predmeta meni najviše trebaju staklo, plin i struja, odnosno zrak. Moj obrt ne živi od količine. Ja proizvedem onoliko koliko mogu prodati. U sat vremena mogu napuhati otprilike od 15 do 20 kuglica za bor. Nakon toga slijedi dizajniranje ili nešto posebno, ovisno o želji kupca. Volim reći da su moje staklene kuglice pozornica za scenografiju koju poslije stavljam unutar njih – opisuje naša sugovornica dodajući kako je u svakoj izradi proizvoda sve materijale kojima se koristi moguće reciklirati.  

Od Europe do Australije i Novog Zelanda

Iako nema proizvodni kapacitet za izlazak na inozemno tržište, njezine kuglice krase borove diljem svijeta. Suradnje su uvijek ugodne, no neke ipak imaju posebno mjesto u Martininu srcu. 

- Mnogo je naših kuglica završilo po Europi, Australiji, Novom Zelandu. Upiti za kuglice su svakakvi, ali neki od onih koji su mi se posebno urezali u sjećanje su kad me, recimo, jedna mladenka zamolila da joj u kuglicu stavim ostatke suhog cvijeća njezinog vjenčanog buketa ili kad me jedna majka zamolila da njezinu i djetetovu narukvicu iz rodilišta stavim u našu kuglicu. Sjećam se i jednoga gospodina koji je htio usrećiti suprugu, koja je zaljubljenica u snježne kugle. Nije bilo jednostavno ispuniti tu želju jer smo klijent i ja radili po njegovu sjećanju, ali na kraju smo uspjeli i kuglica je otišla supruzi u Belgiju - kaže Martina i dodaje kako i danas ima poruke kupaca koji još imaju kugle koje su izradili njezini baka i djed. 

Mišljenja je da se u Hrvatskoj itekako cijeni ručni rad, ali problem je, kaže, što si naši ljudi često ne mogu priuštiti ručno izrađeni proizvod.

- To je proizvod koji ima cijenu. Drugačiji je od proizvoda iz supermarketa koji je strojno izrađen. Ljudi danas ne mogu kupiti osnovne namirnice za život, pa teško da će onda odvojiti novac za neki dekorativni predmet. Moja prodajna niša su svakako korporativni darovi. Radim za razne tvrtke za koje izrađujem personalizirane kugle koje dijele kao božićne darove poslovnim partnerima ili klijentima - kaže nam Martina. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:43

Martina Šimunković | Video: 24 sata Video

Više ovakvog sadržaja pročitajte u specijalu Kvaka24.

'Sustav je trom i nefleksibilan'

Kao jedan od najvećih problema u svojem radu Martina ističe nezainteresiranost nadležnih institucija za približavanje obrtničkih zanimanja mlađim generacijama. Svjesna je pritom da niti mladi nemaju preveliku želju za rad u obrtništvu jer taj posao ne donosi mnogo novca. 

- Od ovoga se nitko nije obogatio. Problem deficitarnih obrtničkih zanimanja nije od jučer i vuče se već vrlo dugo. Meni je uspjeh to što sam stvorila radno mjesto na kojem se osjećam dobro i od kojeg mogu lijepo živjeti. To je skroman život i zato su mladi nezainteresirani. Isto tako, ne postoji podrška institucija, od lokalne zajednice pa sve do državnih razina. Papirologija i administracija užasno su krute, a davanja su prevelika. Moj obrt ima status tradicijskog obrta, status nematerijalnoga kulturnog dobra i upisani smo u Registar kulturnih dobara RH, ali ja osobno od toga nemam ništa. Sustav je naprosto trom i nefleksibilan - žali se Martina. 

Na kraju iskreno poručuje da otići u privatne vode nije lako, no kaže da nikad nije preispitivala svoju odluku. 

- Ne želim biti ona koja će ohrabrivati izjavom da u obrtničkim poslovima nema problema i da je sve to divno i krasno. Nije. Iza svega stoje velik trud i rad te treba vrlo mnogo vremena. Veoma je naporno ako krećete ispočetka. Važno je znati da ništa ne dolazi preko noći, pa tako ni poslovni uspjeh -  rekla je na kraju Martina Šimunković, jedna od posljednjih staklopuhačica u Hrvatskoj.