Lifestyle

Komentari 0

ARHIVA Užasna stvar nije naslije, nego čovjekovo neshvaćanje sebe...

ARHIVA Užasna stvar nije naslije, nego čovjekovo neshvaćanje sebe...

Sva ljudska komunikacija u Vesaasovu romanu, kao i uopće život, doima se uzaludnom. Čovjek je tu, a kao da nije, dok svijet prirode, nijem, a opet prisutan, ostavlja dojam potpunosti i harmonije

Karl Ove Knausgaard u jednome od svojih šest tomova “Moje borbe” roman “Ptice” izdvaja kao najvažnije djelo norveškog pisca Tarjeia Vesaasa. Roman je kod nas objavila nakladnička kuća Fidipid, posvećena izdavanju nordijske beletristike, a s norveškog preveo Munib Delalić. Autor kroz minimalističke, štedljive i jednoznačne rečenice zadire u samo srce egzistencijalističke problematike. Zašto smo tu? Što činiti sa sobom cijeli dan, u odrasloj dobi, kad se ustalio životni ritam i kad u pravom smislu riječi treba živjeti?

Vesaas nijednom ne spominje smisao ili besmisao egzistencije, ali manjkavost da se riječima opišu ljudske misli ili osjećaji, da se izrazi frustracija neostvarenog života, čita se između redova. “Ljudi su izgledali snažni i mudri, činilo se da im je otići na posao jednako uobičajeno kao i disati i živjeti. Neki su bili s jutarnjom lulom među zubima, drugima su usta služila da malo zazviždukaju, neki su samo mlatarali rukama”, piše autor o ljudima koje promatra njegov protagonist Mattis. A protagonist je muškarac dječjeg uma, koji zbog svoje emotivne jednostavnosti i nemogućnosti snalaženja u komunikaciji s drugima, ostaje stalnim predmetom sprdnje među seljanima.

Mattis živi u kući pored jezera sa svojom malo starijom sestrom Hegom, koja pletenjem džempera uzdržava i sebe i njega, a svaki pokušaj da na nekom od brojnih imanja pronađe sezonski posao, završava fijaskom. Kontekst u kojem se odvija radnja tipičan je vesaasovski postav: kuća na osami, dvoje likova zarobljenih u vlastiti mikrokozmos, stranac koji narušava mir, ruralni nordijski krajolik kao pozadina u kojoj se odvija radnja. Roman se čita poput dramskog teksta s malo brojnijim didaskalijama. Vesaas je ekonomičan, svaka riječ nalazi se na određenom mjestu s razlogom i ogoljena je od duplih značenja. U ovoj priči male stvari od velike su važnosti, poput prelijetanja šljuke nad krovom obiteljske kuće, ili odlazak do dućana da bi se kupila vrećica bombona, ili pak pojava olujnog nevremena. Mattisov um poput spužve upija impresije oko sebe i interpretira ih na sebi svojstven način, pridajući im posebnu važnost.

Protagonist poput ekscentrika luta krajolikom, oduševljen svijetom prirode, životinjama, šumom i jezerom, s neobičnim jezičnim formulacijama na usnama, koje drugima ne uspijeva približiti, jer svijet ne vide neobičnim kao on. Kad lovac nad krovom ubije šljuku, a Mattis mu pristupi, događa se sukob dvaju svjetova: odraslog koji naginje materijalizmu i podređivanju prirodnog svijeta i naivnog dječjeg kojemu je potpuno nejasno zašto bi netko ubio pticu iz razonode. U “Pticama” nema istinske napetosti, no čitatelj se pribojava da će protagonist pogriješiti, reći nešto krivo zbog čega će pred drugima ispasti glup, a autor tu napetost gradi kao red domina koje će se neminovno u jednom trenutku urušiti. Vesaas čitatelja kroz razmišljanja svoga protagonista provodi polagano i nježno, kako bi pokazao krhkost njegovih misli i osjećaja, orijentiranost isključivo na vlastite emocije i nerazumijevanje svijeta pametnih, kako ih on zove. Vasaas je jednom prilikom izjavio da su njegove knjige tužne i da u njima ima mnogo užasnih stvari. Užasne i tužne stvari u ovom slučaju nisu nasilje ili nepravda, nego manjkavost čovjeka da samog sebe shvati, a onda i drugoga, koji je do njega, jednako tako manjkav. Sva ljudska komunikacija u Vesaasovom romanu, kao i uopće život, doima se uzaludnom. Čovjek je tu, a kao da nije, dok svijet prirode, nijem, a opet prisutan, ostavlja dojam potpunosti i harmonije.

Najčitaniji članci