Borbaš je odgojio generacije: 'Ja sam karate doveo u Osijek'

Osječanin Zvonko Borbaš (70) dobio je ovih dana priznanje za životno djelo, nagradu Sportaš uzor i trofej "Matija Ljubek".

On je Shihan, majstor karatea 8. dan, začetnik tog sporta na našim prostorima i nositelj najvećeg karate zvanja u Hrvatskoj. Svjetska karate organizacija prije nekoliko dana počasno mu je dodijelila zvanje 9. dan, što je pretposljednja stuba prema vrhuncu u ovom sportu.

"Imao sam tri sna"

Sve generacije karatista na našim prostorima potekle su od njega. Zvonko Borbaš već 50 godina promiče zdrav život i sport za koji živi. Jednako uspješan je i njegov sin Alen, za kojeg kaže da je doživio njegov san u karateu.

- Imao sam tri sna - učiti karate od Japanaca, dovesti ih u Osijek na fiš i gledati Alena kako se bori s Japancem. Sve mi se ispunilo - kaže Zvonko.

Seminari u Parizu i na Azurnoj obali

- Tih 60-ih godina bavio sam se gimnastikom, veslanjem i judom. U Osijeku je bio vrlo popularan boks, no mene nije privlačio. karate sam otkrio kad nam je u dvoranu za judo jednom došao tip koji je izvodio neke karate tehnike. Gledao sam ga neko vrijeme i svidjelo mi se to. Upoznao me s osnovama i dalje sam krenuo sam. Išao sam na seminare u Pariz i na Azurnu obalu kod japanskih instruktora koji su tih godina promovirali karate po svijetu. Jednog sam uspio dovesti na seminar u tadašnju Jugoslaviju. Tad nas je u Jugoslaviji bilo samo nekoliko koji smo se bavili karateom, braća Ilija i Vladimir Jorga u Beogradu, jedan u Sarajevu i ja - prisjeća se Zvonko, koji je velik dio života radio kao tonski tehničar za HTV i Radio Osijek.

Trebalo mu je pet godina da savlada sve tehnike karatea.

- Na tečaju kod japanskog instruktora Murakamija naučiš tri pokreta i onda ih vježbaš godinu dana, do sljedećeg seminara, kad nam pokaže tri nova pokreta - kaže Borbaš, koji je u školama pokretao sekcije i učio djecu. Sam je najčešće trenirao na otvorenom, tako stekao i sljedbenike koji su trenirali s njim.

U šali su nas pitali: "Iz koje ste pekarnice?"

- Najčešće smo trenirali na jednom pješčanom sprudu na obali Drave, koja je bila neuređena. Sprud smo iz zezancije nazvali Copacabana, a danas je to poznata Kopika. Svi su nas gledali čudno jer smo nosili kimona i bili bosi; znali su nas pitati iz koje smo pekarnice - smiješeći se prebire po sjećanjima Borbaš, kojemu su njegov sport i zdrav život donijeli 70 zdravih godina.

Zahvaljujući Borbašu, Osijek je prerastao u veliki karate centar u bivšoj Jugoslaviji. Gledatelji su boks zamijenili karateom i svako je dijete željelo trenirati.

Borbaš je u početku bio jedini trener u klubu, prvi predsjednik kluba, jedini savezni sudac i aktivni natjecatelj.

- U Partizanu sam organizirao prvenstvo Jugoslavije, došli su sportaši iz cijele zemlje. Prvo sam u odijelu s kravatom otvorio prvenstvo, onda sam se presvukao u kimono kako bih se tukao, pa sam trčao presvući se u sudačko odijelo da sudim drugu kategoriju i onda sam na kraju opet obukao odijelo da podijelim priznanja i medalje sudionicima - prisjeća se Borbaš, koji je postao popularan i među javnim osobama, pjevačima...

Pejaković mu je čuvao sina

- Tad je u Osijeku postojao i glazbeni bend koji se zvao Karate, svirali su u kimonima, koje su posuđivali za nastupe. Zlatko Pejaković je bio moj prijatelj. Imali smo dogovor. Ja ću njega trenirati karate, a on će mi ponekad čuvati sina Alena dok ja i žena odemo u kino. I Dadu Topića sam trenirao; ja njega karate, on mene gitaru - priča Borbaš, koji je u braku s Vasvom dobio sina Alena i kćer Maju.

Sin Alen ima titulu Fighter of the year

- Suprugu sam upoznao na korzu. Svaku večer sam odlazio na treninge. Nisam imao slobodnog vremena, a ona me je često zvala da idem s njom na privatne partije. 'Sorry, stara, ali imam trening'. Tako je bilo puno puta, pa se naljutila, pokušala me ucijeniti 'hoćeš ti biti sa mnom ili ćeš vrijeme provoditi na karateu'. Nije mogla vjerovati kad sam odabrao karate.

I supruga je počela trenirati karate

- Nije imala izbora, krenula je na karate - smije se Borbaš, koji je dizao i kredite da bi njegovi dečki mogli na natjecanja. Majstor pritom zaključuje: Sport je prije bio lišen novca i politike i svi su se njime bavili iz ljubavi.

Zvonko Borbaš bio je i dragovoljac Domovinskog rata

Tijekom rata Zvonko Borbaš bio je dragovoljac, s posebnom namjenom. Bio je pripadnik Vojne policije i instruktor pripadnika antiterorističke postrojbe, instruktor zaštitara i voditelj skloništa. Ratni odbor za veterane dodijelio mu je plaketu za dugogodišnji aktivni rad u sportu i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Nakon rata učlanio je Hrvatsku u međunarodnu zaštitarsku asocijaciju. Tim slijedom je i nastao Borbaš security, prva tvrtka koja se registrirala u zaštitarskom poslu, a čiji je osnivač bio Zvonko.

Sportski uspjesi sina Alena Borbašu su najdraži

Znanjem i iskustvom sina Alena pretvorio je u borca svjetskoga glasa. Na svjetskom prvenstvu 2000. Alen je dobio titulu i pehar "Fighter of the year", što tata Borbaš smatra najvećim dostignućem. To može nadmašiti samo unuka Iva (10), koja već sad osvaja medalje na prvenstvima u kickboxingu.