Maja Bonačić dječja je psihologinja i triatlonka koja je pokrenula niz projekata kojima želi osvijestiti javnost o potrebama djece s autizmom. Svake godine kroz šest dana na biciklu odvozi tisuće kilometara.
PLEMENITOST
Čelična lady prošla Hrvatsku na biciklu za djecu s autizmom
Kad je riječ o djeci s autizmom, svijet obično vidi samo autizam zaboravljajući da je ipak dijete u fokusu i da je riječ o djeci. To sam željela promijeniti, prisjeća se početaka svoje velike avanture Zagrepčanka Maja Bonačić (33). Samohrani je roditelj djevojčice Kale (7) koja se rodila s manjim teškoćama.
- Pri porodu je imala krvarenje prvog stupnja u mozgu i kao bebi su joj ustanovili distoni sindrom zbog kojeg su joj mišići bili previše opušteni. Morala je na vježbe na Goljak koje su joj propisali dvaput na mjesec, a trebale su joj dvaput na tjedan. Zato sam odlučila omogućiti joj privatne vježbice, no za to je trebalo novca, a ja sam tada bila nezaposlena. Kasnije su joj dijagnosticirali i grešku na srcu kad je imala pet godina, pa je morala na operaciju. Prolazeći kroz sve to, uvidjela sam koliko je roditeljima djece s teškoćama problem doći do stručne usluge i zaključila sam kako bi moje usluge svoj djeci trebale biti besplatne. Zato sam 2011. godine pokrenula udrugu, a prvo dijete koje mi se javilo bilo je dijete s autizmom. Nikad se prije nisam susrela s tim stanjem, niti sam imala poznanika ili članova obitelji koji se nose s poremećajima iz spektra autizma. Počela sam učiti i čitati kako bih tom djetetu mogla pomoći, nastavila je Maja.
Životni stres učinio je svoje pa je samo godinu prije pušila dvije kutije cigareta na dan, imala višak kilograma i živjela prilično nezdravo. A onda se, kaže ona, zaljubila u dečka koji se bavi sportom pa je i sama počela pomalo trčati. - Kad se samo sjetim tih početaka! Bilo je strahovito teško. Nisam bila u stanju istrčati ni nekoliko minuta u komadu, povraćala sam od muke. Nikad prije nisam ništa trenirala i to mi je bio strahovit napor. No malo po malo, sve je počelo dolaziti na svoje. Ostavila sam se cigareta, okrenula zdravijem životu i počela se intenzivno baviti sportom. Baš sam tada ostala trudna i rodila Kalu. U vrijeme kad je udruga tek počela s radom, ja sam se počela baviti triatlonom. Završila sam prvi triatlon još na porodiljnom. Kala je imala devet mjeseci. I od tada se sve nekako zakotrljalo. Udruga je počela funkcionirati, ja sam se intenzivno počela baviti sportom, a sama od sebe se nametnula potreba da nekako istaknem kako u društvu žive i djeca s autizmom, objašnjava Maja. Dodatno ju je potreslo nordijsko istraživanje koje je pokazalo da čak trećina odraslih s autizmom počini samoubojstvo.
- Ako je tamo tako, zamislite tek kako je kod nas! U Hrvatskoj je autizam problem struke i roditelja ili članova obitelji koji su u kontaktu s autističnim djetetom, ali prosječan čovjek o tome ništa ne zna. Djeca s autizmom su predivna, i htjela sam taj njihov prekrasan svijet približiti prosječnom čovjeku, nastavila je. Zaključila je kako će ljude sigurno privući ako napravi nešto drugačije, pa je osmislila niz predavanja i edukacija po gradovima diljem Hrvatske do kojih će stići vozeći bicikl.
- Projekt sam nazvala Zaigrana pedala kako bih istaknula važnost i ulogu igre u emocionalnom razvoju djeteta s autizmom i odlučila odvoziti 780 kilometara u šest dana polazeći od Zagreba preko Siska, Rijeke, Zadra i Splita do Dubrovnika. Cilj je bio obilježiti na taj način Dan svjesnosti o autizmu i ponavljati takvu kampanju narednih godina.Bilo je fizički nezamislivo teško, prisjetila se ona dodajući kako tada još nije bila u formi. Odlučila je da neće nositi puno stvari nego putuje samo s ruksakom i osnovnim potrepštinama. Najteži trenutak u svih pet godina programa bio je upravo te prve, 2014. godine.
- Bila sam već iscrpljena i umorna, padala je kiša, i bila sam tik pred ulazom u Vodice. Već na rubu plača razmišljala sam o svemu i tad sam se sjetila da sam u Vodicama bila samo jedanput i to sa svojim tatom mjesec dana prije nego što je umro. To me nekako podignulo i nastavila sam put. No da ima svakakvih trenutaka, naravno da ima. Ipak je dugotrajan i opasan put u svakakvim vremenskim uvjetima. Recimo, kad vozite po cesti morate biti strašno oprezni jer vas automobili mogu nehotice zaliti vodom i srušiti, morate paziti na aute, druge bicikliste, pješake, ma sve. Prije par godina u Crnoj Gori na velikoj nizbrdici sam gotovo stradala jer je čovjek u autu odlučio iznenada zaustaviti se i diviti pogledu. Ja sam uletjela u nekakve škarice, a kolega biciklist je završio u stijeni, istaknula je dodajući kako je tijekom godina kroz projekt obišla Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju progovarajući o tome što sve autizam jest i što zapravo nije te stavljajući u prvi plan nužnost igre kao komunikacijskog sredstva za djecu s autizmom. Zahvaljujući tome, kaže počeli su je zvati stručnjaci i roditelji i iz drugih država kako bi ondje držala predavanja i edukacije, pa joj je raspored naglo postao krcat.
- Najljepši dio ovog projekta je što potencirate spontana dobročinstva nepoznatih ljudi. Uvijek će se naći netko tko će vam pomoći na cesti ili tko će vam pružiti besplatan smještaj, kaže ona dodajući kako je projekt zadovoljio većinu njezinih očekivanja, a žalosti je tek činjenica što na predavanja ne dolaze slučajni prolaznici ili prosječni ljudi jer se njih taj problem i dalje ne tiče. Ali zato dolaze roditelji i stručnjaci sa tisuću pitanja i željom da riješe neke praktične probleme.
- Ovogodišnje putovanje slično je prvom. Krećem iz Zagreba 29. ožujka i putujem 1100 kilometara kroz Sisak, Pulu, Rijeku , Zadar, Split i Dubrovnik. Kad sam na cesti, sama sa sobom i na biciklu, osjećam veliku slobodu i uživam u tim trenucima. Bicikliranje mi je iz godine u godinu sve lakše i sad se svodi na gotovo rutinski trening. Uz obaveznu kacigu na glavi! Naime, kako bih se mogla uspješno baviti triatlonom svakog tjedna treniram više od 20 sati. U mjesec dana odvozim 1000 kilometara na biciklu, otrčim još 450 kilometara i preplivam 40 kilometara. Za mene je to stil života. Družim se uglavnom sa sportašima i ljudima koji više cijene pokret i fizičku aktivnost od sjedenja na kavi. Tako doma nemamo TV, laptop ili tablet jer svaki slobodan trenutak provodimo u pokretu i na otvorenom. Lakše mi je među prijateljima naći nekoga tko će sa mnom noću otrčati na Sljeme i nazad nego nekoga koga bih mogla povesti u kazalište, smije se ona. No vrlo je uspješna u svakom poslu, pa je tako otvorila privatnu praksu i kaže kako je zadovoljna poslom.
Udrugu je izmjestila na Korčulu i ondje je s kćeri živjela tri godine. - Djeci je ondje bio velik problem to što nisu imali ni psihologa ni logopeda. Kroz udrugu smo uspjeli osigurati logopeda, pa sad dvadesetak mališana s različitim vrstama teškoća konačno ima na raspolaganju besplatnu stručnu pomoć, pohvalila se. Kaciga joj je na biciklu iznimno važna jer se i sama lani uvjerila da joj može spasiti život.
- Bila sam na Sljemenu i prilikom spusta sam naletjela na veliku, neoznačenu rupu u cesti. Pala sam, kaciga se rasprsnula, dobila sam više šavova na glavi i krvarenje u mozgu, ali sve sam to uspješno prebrodila. Da nije bilo kacige, tko zna što bi bilo. Zato je uvijek i obavezno na glavi, upozorila je. U sportskom svijetu je zaista Željezna lady. U Hrvatskoj je bila državna prvakinja u triatlonu čak pet puta, ušla je u državnu reprezentaciju ultraškog trčanja i dobila poziv za sudjelovanje u Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu u Francuskoj krajem godine kada će utrka trajati 24 sata.
Prošlog tjedna je u Beogradu istrčala najbolji rezultat sezone u svijetu. Tijekom šest sati istrčala je 74 kilometra. U rujnu 2017. godine postala je i Iron woman na utrci Ironman u Italiji. - Nikad, ali nikad nemojte unaprijed odustati od nekog svog sna. Ja sam dosta optimistična osoba, ali bih prije 10 godina rekla da je ovaj moj životni ishod apsolutno nemoguć. Sa svakim vlastitim pomicanjem osobnih granica otvarate vidike u sasvim neke nove dimenzije. I naučite voljeti sebe. Život je samo jedan, nema poslije. Živi se sada i ovdje. Ako ne probate, nećete nikad znati koja sve verzija sebe možete postati i gdje vam život može skrenuti, napisala je tada na svom blogu 3u1mama. Je li uz sve te obveze i takav životni ritam umorna? Nikad, odgovorila je s osmijehom.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
