Čudesna ozdravljenja uz pomoć vjere i hrvatskih karizmatika

FRA CIRIL ĆUS: BOŽJA LJUBAV OTVARA LJUDSKO SRCE  

Na seminare duhovne obnove dolaze ljudi s različitim poteškoćama i u različitim životnim situacijama. Često su to ljudi koji imaju konkretne probleme koje ne znaju riješiti, pa trebaju misao vodilju na putu prema rješenju. Također, to su često ljudi sa psihičkim problemima, ili oni koji su u potrazi za vlastitom duhovnošću, odnosno odgovorima na pitanja koja sami ne mogu riješiti, ili ljudi koji dolaze u potrazi za unutarnjim mirom, kaže pater Ciril Ćus, župnik slovenske župe Žetale, kojega izuzetno cijene i često zovu vjernici po cijelome svijetu, a posebno je rado viđen među vjernicima u Hrvatskoj.

Slično kao i fra Ivo Pavić, župnik iz Šurkovca u BiH, te fra Smiljan Kožul, koji djeluje u novozagrebačkom naselju Siget, ali se u zadnje vrijeme više posvetio Pokretu krunice za obraćenje i mir i duhovnoj obnovi za branitelje, fra Ciril Ćus spada u generaciju karizmatika koji svojim djelovanjem uvelike vraćaju povjerenje vjernika u Crkvu i mnogima pomažu da u prilično ružnim vremenima u kojima živimo održe vjeru i povrate duhovnu snagu. Na seminarima duhovne obnove koje oni predvode često se mogu čuti svjedočenja o duhovnim, pa čak i čudesnim tjelesnim ozdravljenjima.

Mnogi kojima je potrebna nada u ozdravljenje zato često žele vjerovati u to da je riječ o čudotvorcima, koji liječe dodirom ruke ili blagoslovom koji udijele ljudima. Takve osjećaje nerijetko podgrijava činjenica da mnogi vjernici na seminarima plaču i padaju u trans. Tako na seminarima fra Ive Pavića sudjeluju i pomoćnici koji, dok on rukom dodiruje čelo i blagoslivlje vjernike, 
stoje iza njih da bi ih prihvatili ako izgube svijest.

Dogodi se da poneki polaznik seminara odbaci štake, dok fra Smiljan Kožul često govori o brojnim pismima vjernika koji svjedoče o ozdravljenju članova obitelji kojima su donijeli odjeću ili neki predmet koji je on posvetio. Mnogi vjernici na seminarima koje vodi pater Ćus kažu, pak, kako ne liječi samo njegova ruka i njegov blagoslov, već i njegova – blizina.  

- Ne, nije istina da ja osobno liječim, nema govora o tome. Na seminarima samo često svjedočim o svome životnom iskustvu i moguće je da time dodirnem nečije srce. Ljudi se često pronađu u mojoj životnoj priči o usponima i padovima, traženjima i priči o oprostu koji sam morao pronaći u svome srcu, pa shvate da im je to blisko i počnu se otvarati za ljubav prema Bogu. To im pomaže da obnove tu ljubav i otvore srce za Božji blagoslov, čime se, zapravo, otvaraju za to da Božja ljubav ozdravi njihove odnose i njihov duh, odgovara pater Ćus.

Dodaje kako većina vjernika zahvaljujući duhovnoj obnovi povrati duhovni mir i snagu za to da se dalje nosi sa svakodnevicom, dok su slučajevi fizičkog, odnosno tjelesnog ozdravljenja rijetki. On sam takve priče ne pripisuje čudu, nego tome da u čovjeku koji se oslobodio negativnih osjećaja i nemira te povratio Božju ljubav raste vjera koja može djelovati iscjeljujuće.

- Imao sam nedavno slučaj jedne obitelji koja je počela dolaziti na duhovnu obnovu u vrlo teškoj životnoj situaciji – supruga i majka bolovala je od karcinoma crijeva i nakon dugotrajnog liječenja liječnici su rekli da više ništa za nju ne mogu učiniti, te da joj preostaje još oko mjesec dana života, priča pater Ćus. Kad je došla na duhovnu obnovu, bolesna žena molila je za iscjeljenje i nakon pola godine našla se na kontroli na kojoj se liječnici nisu mogli načuditi tome da je bolest – nestala.  

- Vjera u to da joj Božja ljubav može pomoći kod te je žene bila jača od bolesti, pojašnjava naš sugovornik. Dodaje kako je u svim teškim životnim situacijama važno zadržati vjeru u to da je Bog uvijek s nama, ne na razini emocija, nego na razini vjere. Upravo ta rečenica, čini se, ponajbolje označava što svećenici rade na seminarima duhovne obnove: nastoje ljude učvrstiti u molitvi, nadi i vjerovanju u to da će im Bog pružiti utjehu, u što se u teškim životnim situacijama, pred velikim iskušenjima, lako posumnja. Želi li očuvati svoje tjelesno zdravlje, čovjek, prije svega, mora biti umjeren u jelu i piću i ne odavati se porocima. Slično je i s duhovnim zdravljem, kaže naš sugovornik: Valja zadržati 'normalnost' u duhovnom ritmu, odnosno molitvi i njegovanju prijateljskog odnosa s Bogom, među ostalim i kroz razgovor. Pritom je izuzetno važno naučiti slušati, odnosno prihvatiti Božju volju, savjetuje pater Ćus.

Govoreći o tome kako radi na snaženju vlastitog duha i obnavlja vlastitu snagu vjere, u razgovoru za Astral prije otprilike tri godi
ne naš je sugovornik kazao kako inspiraciju pronalazi u – tišini.  

- Meni osobno uvijek je najljepša osobna molitva, odnosno biti pred Gospodinom u šutnji, jer tako mogu čuti poruke koje ima za mene, kazao je pater Ćus tada. Tek kada nauči slušati Božju volju, čovjek može doći do unutarnjeg mira, radosti i ljubavi koja će ga voditi u pravom smjeru, dodaje danas. No, nije to uvijek lako – upozoravamo sugovornika. Naime, mnogi danas žive vrlo teško i bore se za puko preživljavanje, nerijetko imaju osjećaj da ih je Bog napustio i gube vjeru.

 - Taj osjećaj, da nas je Bog napustio, to nije istina. Istina je Isus Krist. Kad to spoznamo i radimo na učvršćenju vjere kroz molitvu i slušanje onoga što nam Bog ima reći, postajemo svjesni toga. Biblija kaže: Molite i dobit ćete. Naravno, ono što ljudski moramo učiniti i što ovisi o nama, trebamo učiniti, ostalo treba prepustiti Božjoj volji, kaže naš sugovornik. I dodaje da ne postoje ljudi koji su izgubili vjeru.  

- Čak se i agnostici ili oni koji tvrde da su ateisti, ponekad oslanjaju na vjeru. Na primjer, čovjek koji se sprema u krevet navečer vjeruje da će se dobro naspavati i obično dobro spava. Kad ne bi vjerovao u to, ne bi se prepustio miru i snu. Čovjek koji sjeda u automobil vjeruje da će sretno stići na odredište. U protivnom nitko ne bi sjedao u automobil. Kad posegnemo za hranom u restoranu, vjerujemo u to da jelo nije otrovano, i slično. Ne postoje oni koji baš ni u što ne vjeruju, uvijek postoji nešto što nas motivira. A najbolja pomoć onima koji posumnjaju u to da ih je Bog napustio, kao i za one koji nisu vjernici uvijek je svjedočenje, kaže naš sugovornik.  

- Pritom ne mislim na svjedočenje o vjeri i Bogu, jer ljudi koji se osjećaju izgubljeno, ili nisu vjernici to će vjerojatno odbaciti. No, kada svjedočimo svojim poštenim životom i iskrenošću, te kad pokažemo snagu koju imamo zahvaljujući vjeri, to svima kojima je potreban putokaz može biti korisno, kaže pater Ćus. Kad god u životu naiđemo na velike poteškoće i kad je pred nama teška borba, treba se sjetiti školjke, dodaje.  

- Pijesak koji uđe u njenu unutrašnjost ranit će školjku, no s vremenom će u njenoj unutrašnjosti izrasti prekrasni biser. Tako je i s našim patnjama. Kad je teško, sjetimo se Isusa koji nas je spasio na križu. U takvim situacijama možemo si pomoći tako da svoj život predamo u Njegove ruke, svjedoči pater Ćus.  Na svojim seminarima, vjernicima često govori o tome kako je osobno u teškoj životnoj situaciji upoznao Božju riječ i Bibliju te kako je i sam na temelju tuđeg iskustva zaliječio svoje srce. Još dok je bio dječak, otac ga je fizički zlostavljao i jedino što mu je donosilo mir bilo je čitanje Biblije. 

Jednoga dana prijatelj ga je pozvao da mu se pridruži na molitvenoj zajednici, gdje je čuo svjedočanstvo žene koja je oprostila svome mužu zlostavljanje. To ga je navelo na razmišljanje i probudilo želju da se i on pomiri s ocem. Svećenik ga je uputio da treba moliti. Nakon godinu dana skupio je snage i otišao ocu, no otac je postao još gori. Tek nakon dvije godine osjetio je potrebu da ocu ponovo kaže da ga voli i kroz molitvu Isusu osjetio dovoljno ljubavi u srcu za to, no – otac je postao još gori.

Tek godinu dana nakon toga uspio je ponovo reći ocu da ga voli i zagrlio ga i njegov je otac uzvratio: prestao je piti, promijenio se i postao onaj pravi. Mladi pater Ćuš nastavio je moliti i redovito odlaziti na mise i sastanke molitvene zajednice, jer je osjećao veliku potrebu za tim i na kraju se odazvao pozivu da svoj život posveti Bogu, koji je s vremenom osjetio. I od tada nesebično svjedoči i pomaže vjernicima diljem svijeta. 

FRA IVAN MATIĆ:  KLJUČ PROMJENE LEŽI U LJUDSKOM SRCU  

Nakon smrti fra Zvjezdana Linića – karizmatika čije su riječi imale izuzetan odjek među vjernicima – seminare duhovne obnove koji se odvijaju u Kući susreta i duhovne obnove u samoborskom Taboru preuzeo je fra Ivan Matić.

Kaže kako ljude koji dolaze na seminare dovodi čežnja za time da provedu neko vrijeme u miru i razgovoru sa svećenikom te da svećenik pritom pomaže da ljudi osjete pripadnost i povežu se, kako sami sa sobom, tako i s Bogom.  

- Nastojim saslušati čovjeka, čuti što nosi u sebi i kroz ispovijed i molitvu ga potaknuti da dođe do vjere da Isus može izliječiti njegov život, što se često očituje i kroz konkretnu životnu situaciju, kaže naš sugovornik. Dodaje kako ljudi koji se uspiju vratiti Bogu ponovo prihvaćaju sebe i svoj život i mijenjaju se u srcu, što je, zapravo, glavni motiv za sve promjene, pa tako i duhovna i tjelesna izlječenja.  

FRA SMILJAN KOŽUL: U TIŠINI SE POSVETIO DUHOVNOJ OBNOVI ZA BRANITELJE

Fra Smiljan Dragan Kožul seminarima duhovne obnove počeo se baviti još 1999. Osnivač je molitvene zajednice Pokret krunice za obraćenje i mir, u čijoj se organizaciji svake posljednje srijede u mjesecu u župi u Sigetu organiziraju molitveni susreti. Na njegovim se seminarima nerijetko okupi više tisuća ljudi.

Fra Kožul jedan je od rijetkih karizmatika koji je svojedobno otvoreno progovorio o tome da se bavio egzorcizmom te da su ulje, sol, odjeća i osobni predmeti bolesnih koje blagoslovi tijekom mise, mnogima donijeli ozdravljenje. No nakon što su mu crkveni poglavari zabranili da o tome govori, već dulje vrijeme ne istupa javno. U posljednje vrijeme posvetio se duhovnim obnovama za branitelje.

FRA IVO PAVIĆ: KAD SE PREDAMO DUHU SVETOME, MOGUĆA SU OZDRAVLJENJA

Fra Ivo Pavić vrlo je tražen među vjernicima u cijelom svijetu, posebno u Njemačkoj, gdje je poznat kao i kao 'čudotvorac iz Tolise'. Pripisuje mu se dar ozdravljenja za bolesti kostiju, zglobova, ekstremiteta, vida, sluha, karcinoma, dijabetesa, PTSP-a i neplodnosti, što nerijetko i sam pothranjuje, jer sa susreta s vjernicima diljem Europe često nosi kući štake onih koji su na duhovnoj obnovi prohodali.

Poznat je i po tome što vjernici padaju na leđa i ostaju u svojevrsnoj nesvijesti, odnosno smiju se ili plaču kada na njih položi ruke. Sam fra Pavić u tumačenju toga 'strogo' se drži službenog tumačenja Crkve, po kojem se to događa kada čovjek u molitvi prestane misliti na sebe. Tada se predamo Duhu svetome, koji može zahvatiti naše srce i tada se može dogoditi da čovjek padne pod silom Božjom. To nije ni nesvijest, ni spavanje, ni sugestija, ni trans, ni hipnoza, tumači fra Pavić.

Čovjek koji počiva u Duhu potpuno je svjestan svega, glasova, riječi, pjesme, ali je intenzivno usmjeren na Boga i upravo u tim trenucima mogu se dogoditi ozdravljenja na fizičkoj, duhovnoj i duševnoj razini, liječenje unutarnjih rana, obraćenja, dar kajanja i različiti blagoslovi.