Egzorcisti otkrili kako izgleda napad Zloga i kako se zaštititi

Zašto Bog dopušta Sotoni da djeluje i tako naudi čovjeku? Odgovor nije lako dati, ali egzorcisti i teolozi kažu da Bog dopušta djelovanje Sotone kako bi zlo pretvorio u dobro. Sotona može djelovati na dva načina - na redovit i izvanredan. Uobičajeno djelovanje je djelovanje koje je upravljeno protiv svih ljudi, na način da se oni navode na zlo. Ono se očituje u podvrgavanju čovjeka napastima, odnosno poticanju čovjeka na grijeh.

No Toma Akvinski kaže da đavao nije uzrok svakome našem grijehu. ”Đavao nije uzrok svakomu našem grijehu: čovjek, naime, ne počinja uvijek grijeh na đavlov poticaj – neki su grijesi posljedica čovjekove slobodne volje i slabosti njegova tijela”. Kad je riječ o izvanjskim uznemiravanjima, to su uznemiravanja koja su iskusili neki od svetaca.

Svetog Ivana od Križa, oca Pija iz Pietrelcine, svetog župnika Arškog, kao i mnoge druge bičevao je i mučio Sotona. No njima nije trebao egzorcizam jer Sotona nije imao unutarnjeg utjecaja na njih. Napade su sveci shvaćali kao pročišćivanje i posvećenje te kao spas za mnoge duše.

1. UZNEMIRIVANJE U ovom slučaju nije riječ o Sotoninu djelovanju na čovjeka, nego o njegovu djelovanju na pojedina mjesta - kuće, stanove, prodavaonice, urede, te na razne predmete koje ljudi koriste. Zato se često i kaže da neku kuću opsjeda duh. Čuju se svakakvi neobjašnjivi zvukovi, ljudi imaju dojam da im netko hoda po kući, zabilježeno je u mnogim slučajevima i neobjašnjivo lupanje vratima...

Također, svjetla se mogu paliti i gasiti sama od sebe, predmeti se sami neobjašnjivo prevrću, kvare se uređaji, predmeti mogu lebdjeti, a mogu se čuti i koraci iako svi ukućani spavaju. Obitelji nakon takvih iskustava ne mogu normalno živjeti u kući. Egzorcizmi u tim slučajevima smatraju da je kuća pod utjecajem Sotone zbog bačenog prokletstva na kuću ili pojedini predmet ili da se u toj kući nekada slavio sotonski kult.

Razlog može biti i nemoralna funkcija kuće u prošlosti, poput prostitucije ili je kuća bila mjesto zločina. No ne mora uvijek biti da je kuću opsjeo zloduh nego može biti da je netko od uku- ćana opsjednut. Egzorcist svakako mora otkriti o čemu je riječ, ali ne mora provesti egzorcizam. Iz iskustava uglednih egzorcista tada je dovoljno blagosloviti kuću ili u kući održati svetu misu.

2. ĐAVOLSKA ZLOSTAVLJANJA Ovdje je riječ o smetnjama poput bolesti ili nekih drugih fizičkih oštećenja ljudi. Biblija o tome govori, pa tako doznajemo da gluhonijemi čovjek kojeg je Isus ozdravio ili osakaćena žena koju je izliječio nisu bili opsjednuti, ali im je zao duh uzrokovao fizičke smetnje. Također, pokojni otac Amorth navodio je i primjer Joba koji također nije bio opsjednut Sotonom, ali je bio oštećen u pogledu djece, zdravlja i imetka.

Monsinjor Bolobanić, baš kao i otac Amorth, kaže da su đavoljeva opsjednuća rijetka pojava, ali istodobno su rašireni utjecaji Sotone, prije svega, na zdravlje čovjeka, čovjekovo materijalno stanje pa i na osjećaje. Svećenici su tada u vrlo zahtjevnoj ulozi jer moraju razlučiti je li doista riječ o utjecaju zloduha ili ne. To nije lako, ali pretežno je riječ o slučajevima kada liječnici uvide da je čovjek zdrav, ali ima sve simptome najgore bolesti. Bolesnik propada na očigled svih, a klinička slika kaže da je zdrav. Tada nastupa svećenik.

3. ĐAVOLSKA OPSESIJA Ovdje je zapravo riječ o đavoljem napastovanju koje najčešće udara na čovjekov razum. Čovjeka napadaju opsesivne misli koje ne može kontrolirati i kojih se nikako ne može osloboditi. Ima osjećaj da gubi razum, postaje podvojena ličnost, depresivan je i sklon samoubojstvu. Često imaju i svakodnevne noćne more. Zanimljivo je da u takvim slučajevima psihologija, neurologija, psihijatrija pa čak i parapsihologija ne mogu objasniti takve fenomene. Tada čovjeka može oslobodit suradnja sa svećenikom.

4. ĐAVOLSKO OPSJEDNUĆE Opsjednuće je najgori oblik sotonskog djelovanja. Đavao potpuno pod svoj posjed ili vlast uzima tijelo čovjeka, ali ne i dušu. Čovjek radi ono što Sotona hoće, prisiljava ga da postupa i govori prema njegovoj volji. Opsjednuti čovjek ne može se tome oduprijeti i zato nije moralno odgovoran za svoja djela i riječi.

Đavolsko opsjednuće očituje se izvanrednim fenomenima, čovjek govori nepoznatim jezicima, čita drugima misli, ima nadnaravnu snagu, gaji odbojnost prema sakramentima, spomenu svetih imena Isusa, Majke Božje i drugih svetaca, ali i prema svetim slikama. Odličan primjer opet nam donosi Biblija pričom o opsjednutom iz Gerase. No treba napomenuti da se u praksi mogu naći različiti slučajevi đavolskih opsjednuća, velike su razlike u težini i simptomima.

Otac Amorth navodio je da su među svim slučajevima koje je egzorcirao bile samo dvije osobe s potpunom opsjednutošću. A one su tijekom egzorcizma posve tihe i nepomične. Jedan od najvećih autoriteta među egzorcistima, navodi dalje, kako je ova vrsta opsjednuća poznata i kao ”nehotimično opsjednuće”. Kaže da su neki egzorcisti proživjeli cijeli život, a da se nikada nisu susreli s posvemašnjim opsjednućem zloduhom dok se drugi češće susreću s ovom pojavom.

Iskustvo egzorcista pokazuje da se Sotona često u krizama služi raznim tjelesnim moćima osobe pa tako izvija tijelo, drži ga u zraku, čovjek je neprirodno snažan, govori nepoznate ili drevne jezike, recitira napamet knjige koje nikad nije pročitao... U najtežim slučajevima pak zloduh se oglašava kroz žrtvu, čudnovatim ili neprirodnim glasom punim mr- žnje, pa tako opsjednuta djevojka može govoriti glasom starijeg muškaraca.

Danas postoje egzorcisti, ali i teolozi koji ne smatraju da opsjednuti čovjek ne može biti moralno odgovoran za svoje postupke. Dapače, smatraju kada đavao na neko vrijeme prestane s ovladavanjem tijela (koje nikad ne traje stalno) i kada prođe kriza, iako se žrtva ne sjeća ničeg što se dogodilo, opsjednuti čovjek za postupke izvan takvog stanja može biti odgovoran. Ponekad se može misliti da je žrtva između kriza u dobrom stanju, ali to ne znači da zloduh i dalje nema utjecaja.

O ovome se vodilo i vodi dosta rasprava, ali prema učenju Katoličke crkve, duša koja je u milosti ostaje i dalje u milosti iako je tijelo zarobljeno zloduhom. Postoji iznimka u slučaju kada čovjek priziva sam zle duhove u sotonističkom obredu jer zloduh tada biva prisutan i u duši, ne samo tijelu. Žrtva je tada u stanju trajnog opsjednuća. Stoga neki egzorcisti takvo stanje zovu podčinjenošću đavlu jer je čovjek sklopio trajni pakt s njim.

Uroci i čaranje

Možda je jedan od boljih opisa problema uroka dao fra Josip Blažević. Kaže: “Što su uroci?! Pod pojmom čaranje, predsjednik Svjetske udruge katoličkih egzorcista, don Gabriele Amorth podrazumijevao je ’škoditi drugima posredovanjem đavla‘ i pod tu kapu stavlja đavolije koje je sam susreo upraksi istjerivanja zloduha:

U istom smislu P. Riffard u svom ”Ezoterijskom rječniku” donosi: ”Čîni su izvorno oblik usmenog magičnog obreda, što se sastoji u opisivanju postanka i nabrajanju svojstava pojedinog predmeta, kako bi se postigla vlast nad njim”. A T. Gavrić u svom ”Rečniku okultizma” kaže o čaranju da je ono ”misteriozna sila i moć uz pomoć koje vještac ili vještica mogu nekoga izbaviti od zla ili mu nanijeti zlo.”

O čînima se slično izjašnjava i magijski pojmovnik ”Index magiae”,u kojemu piše da su oni ”učinak rada demona i zlih prizvanih sila u crnomagijskim obredima. Također, pod tim pojmom podrazumijevaju se i učinci napada obredima i pomagalima na neku osobu, obitelj, stambeni i poslovni prostor ili zemljište”.

Katekizam Katoličke crkve osuđuje svaki oblik magije i čaranja: ”Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu, te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha”.

Od svih vrsta čaranja, govorio je don Amorth, ”uroci” su najčešći uzrok koji on susreće u onih koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajem, te dodaje: ”Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne vjeruju u ‘čîne’, a još manje mogu protumačiti kako su u stanju braniti svoje vjernike ako su pogođeni tim zlima”.

Vrste uroka

1. UROCI KOJI DJELUJU IZRAVNO - Djeluju preko hrane i pića. Sastojci koji se obično umiješaju u hranu ili piće su menstrualna krv, mrtvačke kosti, srce neke životinje,razni prašci, posebne trave…, a uzrokuju karakterističnu bol u želucu.

2. UROCI KOJI DJELUJU NEIZRAVNO - Djeluju putem transfera (nekog posrednika ili prijenosnika), ili preko nekog predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi (preko fotografije, odjeće, njezinih stvari…). Ili se učine zlokobnima likovi koji predstavljaju tu osobu (lutke, životinje…) i njima se čine zle stvari kojima se želi napakostiti određenoj osobi (npr. zabadanjem iglica u glavu lutke ili životinje za vrijeme sotonskih obreda).

3. UROCI KOJI DJELUJU POVEZIVANJEM Zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj (plod čega su smetnje u učenju, radu, ponašanju…). Drugi čîni idu za uništenjem nečijeg braka, za izazivanjem bolesti, neki i za uništenjem osobe. Čînima tzv. crvene magije želi se steći nečija ljubav.

Djelovanje uroka može biti na tri načina

1. FIZIČKI: jakom koncentracijom negativnih misaonih energija (sudjeluju misao, riječ i energija);

2. PSIHIČKI: upotrebom raznih metoda izluđivanja žrtve i buđenja tzv. magijske svijesti, učinak čega je velik strah. Žrtva strada od straha prije negoli od snage urokâ, iako se poslije sve pripisuje moći urokâ;

3. DUHOVNI: pokretanjem lavine paklenih sila. 

Proklinjanje - nikad nemojte djetetu reći 'ajde kvragu'

Također je riječ o opasnom načinu kako nekome učiniti zlo. Zlo koje želimo nekome ima svoj izvor u Sotoni. Egzorcisti kažu da je najgore kada roditelji proklinju svoju djecu ili djedovi i bake unučad. Prokletstva su teška, a posebnu težinu imaju u posebnim uvjetima, na primjer, na dan vjenčanja. Djeci se, stoga, nikada ne smije reći “ajde k vragu”, iako to ne misle ozbiljno. Nažalost, zao duh ih sluša.

Majke, budite posebno oprezne i ove riječi nemojte nikad izgovoriti. Proklinjanje nanosi patnju drugima putem intervencije zloduha. Proklinjanje razvrgava brakove, dovodi do poslovnoga kraha, izaziva raznovrsne bolesti, dovodi do opsjednuća zloduhom i tako dalje. Mnoštvo je načina na koje čovjek može prokleti drugoga čovjeka, kažu egzorcisti. Riječ je najčešće o magijskim formulama ili obredima, a izvodi ih okultist ili čarobnjak.

Proklinjanje katkad djeluje na žrtvu neposredno (kao kada osoba proguta predmet na koji je bačeno prokletstvo), a katkad neizravno (na primjer, posjedovanjem predmeta na koje je bačeno prokletstvo). Znakovi koji upućuju na proklinjanje, kažu egzorcisti, obično su kronična depresija i bolest, neplodnost, lom u obitelji, razvrgnuće bračne veze, novčane teškoće, samoubojstvo člana obitelji ili njegova iznenadna i neprirodna smrt. Prije nego što demon bude otkriven, đavao radi na izazivanju tjelesnih i duševnih teškoća zbog kojih se oboljeli liječi kod liječnika, ali uzrok bolesti nikako ne može otkriti.

Đavao ni u slučajevima potpune opsjednutosti ne djeluje bez prestanka. Osoba koja je pod njegovim utjecajem može obavljati svoj posao ili studirati - osim u nekim teškim slučajevima poput Anneliese Michel koja je imala velikih problema zbog opsjednutosti prilikom studiranja (đavao bi je doveo u stanje ukočenosti, da se satima nije mogla pomaknuti, zatim bi na velikoj hladnoći ležala na tlu, izgladnjivao ju je - nije mogla ništa staviti u usta iako je bila gladna...)

Tijekom egzorcizma demon, pisao je otac Amorth, čini u načelu sve da ne bude otkriven iako mu to uvijek ne uspijeva. Katkad biva prepoznat zahvaljujući snazi egzorcizma već pri prvoj molitvi. Ali ponekad je potrebno više egzorcizama.

Članak je preuzet iz mjesečnika Astral. Novi broj Astrala potražite na svim kioscima poza samo 16,99 kn!