Lifestyle

Komentari 15

'Govorile smo da nikad nećemo, a danas baš to radimo': Skaču s padobranom, love životinje...

'Govorile smo da nikad nećemo, a danas baš to radimo': Skaču s padobranom, love životinje...

Mnogi od nas često su decidirano tvrdili da nikad neće reći ili napraviti nešto, a onda nam je život u drugom trenutku pokazao da smo bili u krivu. Upravo su to doživjeli i naši sugovornici

Nema šanse, ja ne bih nikad, ni u ludilu! Tim je riječima frizerka Martina Schauer Ekić (40) iz Zagreba komentirala ideju da jednog dana skoči padobranom iz aviona.

POGLEDAJTE VIDEO: Skaču s padobranom, love životinje...

- To mi je zvučalo ekstremno i mislila sam da ljudi koji to svojevoljno rade imaju neku dijagnozu. Istina, s jedne strane me kopkalo kakav je to osjećaj kad skočiš iz aviona, ali strah je bio daleko veći. U društvu u razgovoru sam čula da postoji i tandem skok, kad ste zavezani za instruktora koji sve radi umjesto vas, pa sam rekla da bi to možda eventualno moglo proći, ali svejedno mi je bilo previše - prisjeća se Martina koja tada nije znala da je njezini prijatelji o toj temi pitaju s razlogom. Naime, za 26. rođendan su joj kupili poklon bon za tandem skok padobranom.

- Kad sam to vidjela, isprva sam protrnula i dugo sam razmišljala što učiniti, a onda sam na kraju rekla da idem pa kud puklo da puklo - prepričava Martina.

Bez straha, ali sa popriličnim gnušanjem profesorica talijanskog i poljskog jezika Eva Novak (30) iz Zagreba razmišljala je o veganstvu.

- Daj molim te, pa ja ne bih nikad. Tako sam govorila. Nitko oko mene nije bio vegan, dok vegankom nije postala moja prijateljica i počela na društvenim mrežama aktivno objavljivati o tome. Na bivšem poslu sam znala to komentirati sa kolegama u stilu: Evo je opet, zašto to uopće shera! Igrom slučaja sam sa tom istom prijateljicom završila kod frizera i požalila sam joj se na neke zdravstvene probleme, a ona mi je rekla da pokušam sa veganstvom. Nisam imala što izgubiti i rekoh, hajde da probam - nastavlja Eva koja je odlučila ipak malo se više informirati o svemu te je počela čitati o veganstvu i shvatila da se osjeća kao licemjer.

EVA JE GOVORILA DA NIKAD NEĆE BITI VEGANKA:

- Cijelog života govorim da volim životinje, a onda spašavam jedne da bih pojela druge. Ta me spoznaja oborila i od 2018. godine više nisam okusila proizvode životinjskog podrijetla. Postala sam upravo ono nad čime sam se zgražala. Dapače, sada radim u udruzi Prijatelji životinja i aktivistica sam za prava životinja - smije se ona.

- Ne pada mi na pamet i ne dolazi u obzir. Ja obožavam životinje i usto se panično bojim oružja, pa mi je ideja o lovu bila odbojna, no eto me, danas sam jedina lovkinja u Lovačkoj udruzi Čađavica - objašnjava nam ekonomistica Ivana Demšić (38) iz Slatine.

Kaže kako nije odrastala u blizini lovaca niti je sa njima imala doticaja, a onda joj je suprug kolegice s posla 2014. godine predložio da zajedno sa njom položi lovački ispit. Rekla je da će razmisliti, a ni sama ne zna što je prevagnulo da je na kraju odgovorila potvrdno.

- Mislila sam, hajde, položit ću to ali više mi je to prilika da idem u šumu i boravim u prirodi i nisam mislila da ću se time stvarno baviti. Bilo mi je nezamislivo pucati na drugo živo biće, a pogotovo jer me bilo strah oružja. Moj tata je tijekom rata dolazio kući sa oružjem i uvijek su nas djecu upozoravali da se to ne dira. Kako bih premostila svoj strah i stekla znanje, išla sam u Viroviticu u streljanu gdje su me pet mjeseci obučavali za te prve korake - priča Ivana.

Ni Zagrepčanka Nikolina Plenar Jeličić (44) nije nikad mislila da će postati aktivistica za prava životinja i kroz to prestati nositi kožne cipele i posjećivati ZOO vrt.

- Kožne cipele su oduvijek sinonim za kvalitetu i ljepotu i nosila sam isključivo takvu obuću. Pa kavu bih drugu i mogla nositi, zar ne? Ali kad sam prije devet godina osvijestila što sve radimo životinjama, postala sam veganka i shvatila da se nošenje kože ne uklapa u moj novi svjetonazor. Na svu sreću, nisam nosila kožne torbe i uvijek sam naginjala platnenima, tako da nisam puno toga izgubila u modnom izričaju - objašnjava Nikolina.

Ističe kako se prilikom obrade kože troše velike količine vode i kemikalija koje uništavaju prirodu te nije željela u tome sudjelovati. Bacanjem cipela također nije htjela stvarati dodatni otpad, pa ih je iznosila, a tada je počela postepeno kupovati novu obuću.

POGLEDAJTE KAKO NIKOLINA DANAS BIRA OBUĆU:

-  Otkrila sam čitav novi svijet cipela koje nisu izrađene od kože, a izgledaju jednako dobro, etičke su, nitko nije stradao zbog njih i još bolje, jeftinije su od kožnih. Sada postoje takve imitacije koje kvalitetom ni izgledom ne zaostaju za kožnim cipelama. I evo, cijelog života sam govorila da nikad neću kupiti drugačije nego kožne cipele, a sad kožu ne bih kupila ni da je zadnja na svijetu - kaže Nikolina.

- Kad sam došla na aerodrom na taj prvi skok, osjećala sam i dalje strah, ali i prilični znatiželju. Imate prvo teoretski dio i simulaciju gdje vam na tlu objasne sve, a onda idete u avion. To nije jedan osjećaj nego gomila njih. Izvantjelesno iskustvo. Stvarno. Dođete do ruba aviona, sjedite na rubu i tom trenutku napustite tijelo i sve gledate sa strane kao neki film - prisjeća se Martina dodajući kako je imala dojam da joj se dio mozga jednostavno ugasio i obuzdavala je paniku, no već pred kraj skoka je počela uživati.

- Kovitlac emocija od straha, znatiželje, radosti, ushićenja, ma to je nemoguće opisati. Na kraju si sam sebi faca i ponosan si na sebe što si to uspio. Nevjerojatno koliko je to meditativno iskustvo, jer u trenutku slobodnog pada si u tom trenutku sada i ovdje. Naš um koji stalno nešto radi i vrti, u trenutku pada uspije zašutjeti tih 40 sekundi i ostaješ sam sa sobom, prisutan - objašnjava Martina koja se prisjeća kako je bila oduševljena skokom i još se tijekom sljedećih nekoliko dana prisjećala tog osjećaja i proživljavala trnce u tijelu.

Panika nije zaobišla ni Ivanu na čeki koja je nakon pet mjeseci obuke položila ispit za lovkinju i otputila se u prvi lov.

- Lovili smo na otoku u Čađavici na Dravi, čamcem smo prelazili do otoka i morali smo biti potpuno tihi. Napunili smo oružje i krenuli prema čekama. Za mene je to bio doživljaj, ta tišina i mir, organizirano kretanje, cijeli taj sustav. I onda su drugi lovci počeli tjerati divljač prema nama na čekama. Oko 200 metara od mene bio je drugi lovac, a ja sam stajala sama na čeki. Odjedanput je iz šume izronio vepar, vidjela sam kako kreće baš prema meni. Mahala sam drugom lovcu, ali on me nije vidio i ja sam shvatila da mi nema tko pomoći. Sama sebi sam rekla da ću sad pucati i to je to. Tresla sam se. Nanišanila sam i opalila kad je već bio na par metara do čeke, a on je pao. Spustila sam se brzinom munje - prepričava Ivana ističući kako je u panici ostavila pušku u čeki na što ju je upozorio drugi lovac koji je dotrčao do nje, no imala je i pištolj. Tek su tada krenuli prema ustrijeljenom vepru.

- Vrag ti ne da mira i stalno te nešto iznutra kopka. Nedugo nakon mojeg skoka sam sa prijateljima išla u Sloveniju i na horizontu smo vidjeli padobrance. Uskliknula sam da idemo na to, nisam ni znala da se to zove tandem skok. Skočila sam ponovo i ovog puta proživjela jednako intenzivno iskustvo, samo što sam bila spremna jer sam znala što me čeka. Tada sam odlučila da idem na tečaj padobranstva kako bih jednog dana mogla samostalno skakati - nastavila je Martina koja je svoju ideju odmah provela u djelo te se upisala u aeroklub i završila tečaj.

- Trebalo je vremena da se opustim, a tada sam skužila i frajera. Zaljubila sam se i tek kasnije otkrila da je riječ o Emiru, instruktoru sa kojim sam prvi put skočila! Emir i ja smo u braku 13 godina, on je glavni instruktor u klubu i organizira tečajeve i natjecanja. Počela sam mu u svemu tome pomagati i danas sam organizator i samostalni padobranac te zračni snimatelj. Zaljubila sam se preko ušiju, ne samo u muža nego i u taj posao. Imamo sina koji će sad 11 godina, on je još u trbuhu ostvario 30 skokova sa mamom, a letio je i u zračnom tunelu. Vjerujem da će jednog dana našim stopama - uvjerena je Martina koja istovremeno radi dva posla jer nije napustila struku i ima frizerski salon u kojem joj pomaže kolega, pa tako trči između dva posla.

- Ja sam otkrila toliko puno namirnica za koje nikad nisam ni čula. Mislim da je kod mene, ali i kod drugih, veliki otpor prema veganstvu jer je prehrana nešto jako intimno. Ako ljudima govorite što i kako jesti, na neki način ulazite u taj intimni prostor i namećete nešto svoje, a to nitko ne voli. I sad kad prijateljima ponudim nešto vegansko, znaju odmahnuti rukom s gađenjem iako nisu ni kušali. I razumijem ih, jer sam do prije tri godine i ja bila takva. Ljudi su u strahu da će im se nešto oduzeti ako makar kušaju nešto drugačije, no ja bih osobno voljela da sam sve što znam danas doznala ranije i prije krenula - nastavlja Eva koja živi sa dečkom i on je podržava u veganskoj prehrani, ali nije se preobratio. Mama i brat jesu, i Eva je sretna zbog toga jer kaže da se svijet mijenja malim koracima.

- Ljudi nemaju pojma da postoje i veganski burgeri, špageti, majoneza i niz drugih zamjena koje su ukusne jednako, ako ne i ukusnije od originala. Drago mi je da moj dečko ne okreće glavu od svega i spreman je za nove okuse, a na kraju dana, veganstvo nije samo prehrana nego i životni stil - zaključuje Eva.

S tom se ocjenom slaže i Nikolina koja smatra da je veganstvo usko vezano uz ekologiju i zaštitu okoliša. Ona ima supruga i nekoliko kućnih ljubimaca, a kaže kako dijele stavove o zaštiti prirode kao i prehrani.

- Suprug je prije nego što smo se upoznali imao vegetarijansku fazu, a uz mene se vratio na taj put i oboje smo vegani. Ista je stvar i sa obućom tako da ni on ni ja više ne možemo zamisliti kako kupujemo nešto sa kožom - zaključuje Nikolina.

- Lov nije ubijanje životinja i konzumacija mesa. Lov ima svoju svrhu u prehrambenom lancu i da te životinje ne ubijamo, bila bi katastrofa jer bi uništili usjeve. Rade veliku štetu u poljoprivredi. Ljudi isto tako ne znaju da lovci tijekom zime hrane divljač kako bi opstala. Mi brinemo o populaciji i držimo je na određenoj razini. Pa ipak, kad sam u lovu, u toj životinji ne vidim ništa osim mete. Znaju mi reći da sam vrlo hladna u tom smislu - kaže Ivana čiji je zaručnik i budući suprug Zvonimir Golub (25) potaknut njezinom strašću prema lovu lani u prosincu i sam položio ispit. Ivana priča kako će. čim malo poraste, i njihova četveromjesečna kći Klara sa njima u šumu , a oružja u kući se ne boji jer je pod ključem i na sigurnom.

EVO ŠTO IVANA MISLI O LOVU:

- Sad sam na porodiljnom pa čekam da Klara malo poraste, i jedva čekam vratiti se u šumu. Moj prvi vepar bio je prosječan i od njega smo sačuvali kljove, a odstrijelila sam i srndaća čiji su rogovi kod kolege. Fazane i sitnu divljač ni ne brojim. Meni je, kao i svim lovcima, san odstrijeliti zlatnog jelena, no za to treba puno godina članstva u udruzi kako bi se uopće steklo pravo lova na takvu životinju. Do tada, tih četiri do pet sati lova u šumi meni su prava relaksacija i rasterećenje za mozak - zaključuje Ivana.

Najčitaniji članci