Nije htjela imati više djece. Nije više željela preslagivati i praviti mjesta u životu za sve što dolazi s bebom. Bližeći se 40-oj, s dva mlada dječaka, brakom koji možda neće preživjeti stres trećeg djeteta
'Imam dvoje djece i napravila sam pobačaj jer ne želim treće, i nije mi nimalo žao zbog toga'
Nedostajalo joj je, kaže, još mjesec dana da napuni 39 godina kada je saznala da je trudna po četvrti put. Megan Tavares iz SAD-a rodila je dvoje djece i imala jedan spontani pobačaj. Nakon rođenja najmlađeg djeteta ginekolog je upozorio nju i supruga da im nije mudro dobiti više djece jer je imala ozbiljnih komplikacija.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Budući da je doživjela preeklampsiju - ozbiljnu komplikaciju i veoma ozbiljno stanje, koje uzrokuje razne zdravstvene nepogode tijekom trudnoće, a koje utječe i na majku i na nerođeno dijete - na kraju svoje prve trudnoće, a zatim i HELLP sindrom - varijantu preeklampsije koja može biti vrlo akutna - u zadnjoj, činilo joj se kao da je svaki put kada je njezino tijelo rodilo novi život, njezin bivao gurnut bliže rubu.
Suprug je bio taj koji joj je predložio da napravi test na trudnoću nakon što je primijetio natečene grudi, neraspoloženje i umor na njoj.
- Jesi li sigurna da nisi trudna? - upitao ju je jedne večeri.
- Već mjesecima imam simptome perimenopauze - samouvjereno mu je odgovorila dodajući kako je sada ona žena u određenim godinama i da nema šanse da je trudna.
Ali bila je i odlučila je pobaciti. Nije mogla nastaviti s trudnoćom.
Pronašla je utjehu u brojkama, saznavši da je samo jedna od mnogih koje su zatrudnjele u srednjim godinama, a da to nisu planirale. Pročitala je da su u 2019. godini žene u 30-ima činile oko 31 posto pobačaja obavljenih u SAD-u, a žene u 40-ima oko 4 posto.
Ali kad je šefu objasnila zašto joj treba nekoliko slobodnih dana s posla, ili kad je prijateljici od povjerenja rekla da će pobaciti, brzo su je prekorili što je ostala trudna. Bilo ju je sram, očajnički je željela da i dalje o njoj razmišljaju kao o odgovornoj ženi, piše Insider.
Osjećala se kao da mora opravdati svoju odluku, kao da je logika koja stoji iza nemogućnosti imati više djece zbog prethodnih kompliciranih trudnoća ublažila oštriju istinu - da ne želi biti trudna.
Nije htjela imati više djece. Nije više željela preslagivati ​​i praviti mjesta u životu za sve što dolazi s bebom. Bližeći se 40-oj, s dva mlada dječaka, brakom koji možda neće preživjeti stres trećeg djeteta i punim radnim vremenom kao klinička socijalna radnica, osjećala je da je njezin život ispunjen.
Mjesecima je odbijala muža i dječake kad su bi je pitali hoće li nabaviti psa. Nije bilo šanse jer imati psića je kao imati dijete, pomišljala je, a prsa bi joj se stezala od pomisli na dodatnu odgovornost. Bila je svjesna i znala je svoje granice. Nema psića. Nema bebe.
Voli biti majka, ali bilo je to putovanje ispunjeno komplikacijama... Sjeća se kako je skakutala oko svog najmlađeg usred noći kako bi mu pomogla da ponovno zaspi, pokušavajući ne stati na škripavu podnu dasku kako ne bih probudila onog najstarijeg, s košuljom natopljenom majčinim mlijekom i suzama.
To sjećanje postalo je kamen brige dok je donosila odluku, podsjetila se i kako se borila s postporođajnim depresijama, anksioznošću i PTSP-om te koliko je uistinu bila bolesna nakon što je rodila najmlađeg.
Prava snaga bila je u dopuštenju da napravi izbor na temelju onoga što želi. A ono što je željela bilo je ono što je već imala.