Istinite priče: Hobiji produljuju život, ali ga i čine puno ljepšim

Nema predaje, samo naprijed, moto je to 78-godišnjeg Petra Uležića iz Pule koji unatoč preživljena četiri infarkta još osjeća da sve može, kao i dok je bio mladić.

Prvi je srčani udar Petar doživio 1984., sa samo 48 godina. Nakon godinu dana, taman kad se oporavio od prvog, doživio je drugi infarkt.

Srce je 1986. “preskočilo” i treći put. I kad je ušao u šezdesete, sve se smirilo i zdravlje je postalo stabilno. No 2001. godine preživio je i četvrti srčani udar.

- Znam da sam bolestan i svaki put kad sam osjetio infarkt, stavio sam se u Božje ruke. Čovjek je spokojan kad umire jer zna da je predan Bogu. Ali sve je to iza mene i ja sam danas još živ i radim. Bez rada i mojih skulptura ne bih bio ovako sretan i ispunjen - kaže Petar.

Osim u Boga, 78-godišnjak uzda se i u liječnike koje sluša bez pogovora. U njegovu životu postoji veliki red jer tako najbolje funkcionira.

- Na primjer, supruga i ja smo uvijek u podne za stolom i ručamo. U tome nema iznimke, a poslije odmora idem izrađivati svoje skulpture. Proteklih osam godina izradio sam ih 350 i idem dalje. To me čini spokojnim, sretnim, ispunjenijim i to me je izvuklo nakon četvrtog infarkta - kaže ovaj vitalni Puljanin.

Upravo ga je taj hobi pomladio. Izrađuje skulpture od bijeloga kamena, a najčešći su mu motivi životinje koje vidi oko sebe.

Većinu svojih skulptura uspije završiti tijekom samo jednog dana. Vrt i kuću Petra Uležića tako krase istarske kamene kućice - kažuni, ptice, žabe, kipići Majke Božje, goveda boškarini... Svaka skulptura ima svoje mjesto u vrtu ili prostor u kući.

- Očito i ja imam umjetničku notu kad znam izrađivati skulpture. Nešto sam ih podijelio prijateljima koji su oduševljeni mojim radom, a sve ostalo čuvam i slažem u vrtu. Mnogi prolaznici zastanu i razgledaju moje životinje od kamena, a ja sam tada najsretniji i najponosniji - priznao nam je na kraju veseli Petar.

Srčani udar je češći ako smo nezadovoljni 

Gospodin iz vaše priče je potpuno u pravu, on je našao mir i zadovoljstvo u svome hobiju, što je vrlo važno za oporavak. Stres zbog kojega se čovjek osjeća nezadovoljan, frustriran, živi nezdravo i neorganizirano ili radi u nezdravoj okolini bitno povećava rizik od srčanog udara, kaže dr. Davor Miličić, predstojnik Odjela kardiologije u KBC-u Zagreb. Takav stres vodi srčanom udaru češće nego tzv. pozitivan stres, kada je čovjek pod stresom, ali radi u pozitivnoj atmosferi. Uz to, jako je važno živjeti zdravo, organizirano i odlaziti na redovite liječničke kontrole.

Volontiranje me pomlađuje

Iako ima 90 godina, Istranka Lionella Rovis neumorno radi kao volonterka pulskog Crvenog križa.

Iako iza sebe ima dva pretrpljena infarkta te slomljeni kuk, Lionella već devet godina svaki četvrtak pet sati sortira, slaže i s ostalim kolegama volonterima dijeli robu socijalno ugroženim Puljanima.

- Volonterstvo me pomlađuje jer, dok radim, osjećam se kao da imam 20-ak godina. Moja majka je uvijek govorila da smo bez rada nitko i ništa. Mene ništa ne boli dok radim, stojim i obavljam posao s drugim volonterima. Oni su kao moja obitelj. Živim sama i ovo je posao koji mi treba. Spasio me od samoće i velike depresije. Želim pomagati, a često dolazim i srijedom jer me trebaju - kazala je Lionella, koju od milja zovu Nela. Ostali volonteri s voditeljicom Elenom Rudela najstariju volonterku opisuju kao vrlo upornu, tvrdoglavu, neumornu i spretnu. 

- Ona radi pet sati, sortira, dijeli, slaže robu koju zaprimimo i nikada se ne žali. Nakon što je slomila kuk prije četiri godine, vratila se na posao za samo mjesec dana. Nije dulje mogla izdržati bez ovog posla - kazala je Elena. Na kraju dana ipak Nela kolegama prizna da je malo bole leđa.

- Puno je ljudi kojima treba pomoći. Teška su vremena. Najgore mi je kada dođu oni koji su ostali bez posla, sve više bolesnih ljudi dolazi po pomoć jer nemaju ni gdje spavati. Dođu s djecom koja nemaju ni jaknice za zimu ili neku malenu igračku. Kada dođu, plaču, a onda i ja plačem s njima. Jako sam emotivna - priznala je Nela.

Oba infarkta pretrpjela je prije devet godina i nakon toga je odlučila pomagati drugima volontirajući.

Kaže da će taj posao raditi dok god bude mogla hodati i stajati na nogama.

- Želim to još dugo godina raditi, ali koliko dugo, to zna samo Bog. Radila sam 46 godina kao kućna pomoćnica i tada sam si sama uplaćivala radni staž. Život me nije mazio, ali sam baš zato disciplinirana i odgovorna - priča Nela, koja se sjeća svakoga događaja u životu, a strastveno prati vijesti i događaje u zemlji.