Ivu Tolić-Norrelykke oduvijek je zanimalo što je to život...

Zagrepčanka Iva Tolić-Norrelykke (39) kao djevojčica sanjala je da postane profesionalna klizačica. U osnovnoj i srednjoj školi obožavala je matematiku, ali je odlučila studirati molekularnu biologiju. I nije požalila jer ju je životni put odveo u Dresden, gdje radi posljednjih osam i pol godina. 

- U obitelji sam već od najranije dobi upijala ljubav prema znanju i knjigama. Tata je diplomirao germanistiku i filozofiju, a mama rusistiku i filozofiju. Iako su me poticali da krenem u tom smjeru, prije upisa na fakultet počela sam se više zanimati za biologiju i fiziku. Najviše me fasciniralo, a fascinira me i danas, pitanje ‘što je život’ i kako on funkcionira. A moja se stara ljubav prema matematici vraća i u moja sadašnja istraživanja - govori Iva, koja na Institutu Maxa Plancka radi kao voditeljica istraživačke grupe. 

- Nakon završetka studija dobila sam mjesto znanstvene novakinje u grupi akademika Nenada Trinajstića na Institutu Ruđera Boškovića. Dio doktorskog rada napravila sam na Sveučilištu Harvard u Bostonu, nakon čega sam bila na dva poslijedoktorska usavršavanja u Kopenhagenu i Firenci. Prilika da radim u Dresdenu pružila se slučajno. Vidjela sam natječaj na internetskoj stranici, prijavila sam se, pozvali su me na intervju i dobila sam posao - prisjeća se. 

- Nisam dvojila. Znala sam da je to odlična prilika. Drago mi je što sam otišla, iako mi Hrvatska jako nedostaje, osobito obitelj i prijatelji. Uspjela sam se profesionalno ostvariti, što mi je jako važno. Kod nas sam imala uobičajene uvjete za život i rad, ali sam željela mnogo više od toga što se u to doba u Hrvatskoj moglo pružiti znanstvenicima mog profila. Željela sam raditi u vrhunski opremljenom laboratoriju s mnogo mladih ljudi, gdje su veliki izazovi i gdje se mogu eksperimentalno provjeravati nove ideje - kaže i dodaje kako je novac u znanosti jako važan. Bez njega su nemoguća istraživanja, no od njega su ipak važniji ljudi.

- Hrvatska ima iznimno vrijedan ljudski potencijal, samo ga treba pravilno usmjeravati. Ipak, uvjeti na Institutu Maxa Plancka su idealni. Radna atmosfera je sjajna, a uz to intenzivno se ulaže u istraživanja jer je Njemačka svjesna koliko je znanost važna za napredak društva - priča Iva i nastavlja:

- Nikad se nisam kao žena, i još k tome strankinja, osjećala diskriminiranom. Dapače, ponekad osjećam prednost što sam žena. Politika zapošljavanja na Institutu u Dresdenu vodi strogo računa o spolnoj ravnopravnosti: cilj je postići omjer 50 posto znanstvenika i 50 posto znanstvenica. Danas je znanost otvorila širom vrata ženama i one su u nju unijele nove ideje, možda čak i novi tip manje krute racionalnosti. Toga sam svjesna i u svakom se trenu kao znanstvenica osjećam savršeno. Nastojim u sklad dovesti svoju prirodnu racionalnost i društvenu ulogu žene. Vanjskim izgledom ističem ženstvenost, a radom istodobno želim pružiti znanstvene rezultate kakve su donedavno postizali samo muškarci. Uz engleski jezik, koji najviše koristi na poslu jer je Institut internacionalan, Iva je naučila i njemački.

- Vrlo je logičan jezik, a i htjela sam se družiti s ljudima iz Dresdena. A kako se lakše ‘udomaćiti’ ako ne naučiti jezik domaćina - kaže. Iako mnogo radi, u slobodno vrijeme putuje, čita i izlazi s prijateljima koje je stekla na poslu. Osobito joj je važan dug godišnji odmor.

- I to barem pet tjedana, koji najčešće provodim u Hrvatskoj, na moru. Poslovno često putujem po cijeloj Europi, a ponekad i u Ameriku ili Aziju, tako da mi putovanja u velike gradove ne nedostaju. Ponekad skočim do Berlina, a obišla sam i Leipzig, Jenu, Chemnitz. Volim se i ljeti kupati na jezerima oko Dresdena - govori Iva i priznaje da nije jutarnji tip.

- Ustanem oko 10 sati, napravim cappuccino i polako se spremim za posao. Najprije razgovaram s članovima moje grupe o tome što trenutačno rade, zajedno interpretiramo rezultate, planiramo iduće korake na projektu, rješavamo tehničke probleme... Poslije čitam o najnovijim znanstvenim otkrićima i pišem o otkrićima svoje grupe. Vikendom obično punim baterije, ali jedan, dva vikenda na mjesec su mi radna - govori te dodaje kako joj je najdraži projekt koji je nedavno ostvarila s našim znanstvenikom Nenadom Pavinom.

- U tome smo prvi u svijetu, što je vrlo uzbudljivo. Otkrili smo kako se u živoj stanici ponaša molekula povezana s bolestima kao što su rak, Alzheimerova, Parkinsonova i Huntingtonova bolest - objašnjava. Iako zarađuje triput više nego u Hrvatskoj i uvjeti su joj i više nego idealni, bez Hrvatske ne može.

- Prije godinu i pol dana zaljubila sam se u zagrebačkom klubu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Uostalom, Zagreb je moj grad. Privatni je život kod nas mnogo kvalitetniji, odnosi su topliji, prijateljske i rodbinske čvršće te ljudi više znaju uživati u svakodnevnom životu. Nedostaju mi opuštenost, šetnja po gradu, kultura ispijanja kava koje u Dresdenu nema... - ističe Iva i nastavlja:

- I u Dresdenu je velika nezaposlenost. Svi se žale na skupoću. Ipak, plaće su mnogo više nego u Hrvatskoj. Životni troškovi podjednaki, a državna pomoć za nezaposlene mnogo viša i dovoljna za život. Nema prometnih gužvi, javni prijevoz je besprijekoran. Stari dio grada, koji je uništen u Drugome svjetskom ratu, poslije je opet sagrađen tako da izgleda točno kao prije rata. U blizini je rijeka Elba, uz koju se može voziti bicikl, rolati ili gledati filmove u ljetnom kinu na otvorenom. Jako volim Dresden, ali ponekad mi nedostaje malo našega kaosa i spontanosti. Karijera joj je jako važna, ali je ne bi stavila ispred privatnog života.

- Dugoročno ipak smatram Zagreb svojim domom. U Dresdenu imam ugovor na devet godina, tako da ću se iduće godine sigurno seliti. Možda se i vratim u Zagreb iako znam da uvjeti neće biti jednaki kao u Njemačkoj - zaključuje.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!