'Jesen' Ali Smith: Posveta je to nemogućem prijateljstvu...

Kad je ljetos na Festivalu europske kratke priče u Hrvatskoj gostovala mlada britanska spisateljica Eley Williams, kao jednu od svojih omiljenih autorica navela je Škotkinju Ali Smith, prema Sebastianu Barryju nobelovku u čekanju. I doista, sve što o Ali Smith stiže pohvale su sa svih strana, dobre kritike, oduševljeni čitatelji, nagrade, od kojih je najznačajniji ulazak u uži izbor Man Bookera.

U njezinoj sezonskoj tetralogiji nedostaje još samo “Ljeto”, a u Hrvatskoj je nedavno izišla “Jesen” u nakladi Vuković & Runjić. “Jesen” je i prvi post-Brexit roman, koji se izravno osvrće na atmosferu u društvu nakon referenduma, pomutnju i zbunjenost, s jedne strane euforiju a s druge očaj, na zbroj glasova koji nešto priopćavaju, često kontradiktorno i besmisleno, no u toj buci malo što racionalno biva rečeno.

“Došlo je vrijeme kad ljudi jedni drugima nešto govore, a ništa od toga ne pretvara se u dijalog. Došao je kraj dijaloga”, piše autorica. Smith se ovlaš dotiče i migrantske krize i nepoželjnosti izbjeglica na Zapadu, no i tuposti birokracije. U vrijeme površnih odnosa, prijateljstava koja to nisu, Smith ispisuje posvetu nemogućem prijateljstvu, onom između starca i djevojčice, a kad taj starac jako ostari, onda između umirućeg 101-godišnjaka u hospiciju i 32-godišnje povjesničarke umjetnosti koja vodi život poput mnogih mladih danas - konfuzan, siromašan, poslovno nestabilan.

I doista, u svijetu u kojem je sve tako nesigurno i kratkotrajno Smith na pijedestal stavlja platonsku ljubav koja počiva na nekim drugim premisama, no koja je stabilnija i trajnija od mnogih uobičajenih, očekivanih ljubavi koje lako nastaju, a još lakše pucaju. Prijateljstvo je to koje opstaje na mašti, izmišljanju svjetova, jezičnoj zaigranosti, beskrajnim razgovorima o umjetnosti. A stariji susjed uvijek je tu da podsjeti djevojčicu da što više čita.

Jedna od tema romana, koji obiluje igrom riječima i referencijama, čuvanje je sjećanja od propadanja, no i starenje i nestajanje, kako fizičkog tijela tako i memorije, i mističnost cijelog tog procesa. Jesen označava odumiranje, bivanje jednoga koraka do smrti, do zime. No tu je i generacijski jaz, nešto što se u medijima uglavnom spominje u kontekstu seksualne iščašenosti, no Smith prikazuje kako bi trebala izgledati istinska međugeneracijska solidarnost, što bi mladi trebali biti starima i obrnuto.

Autorica u tkivo teksta upliće i priču o jedinoj britanskoj pop-art umjetnici, Pauline Boty, koja je umrla šezdesetih i na koju su zaboravili, da bi je tek nedavno ponovno otkrili, čime skreće pozornost na poziciju žena u umjetnosti. Smith u isto vrijeme piše i jednostavno i komplicirano, no smisao i koherentnost ponekad su onkraj razuma, u nekoj drugoj sferi, teško dohvatljivi, kao da su došli iz nekog izmišljenog svijeta.

Identitet, poimanje vremena i njegova prolaska, prijateljstvo, umjetnost, ljubav, iskrenost, starenje teme su koje zaokupljaju autoricu. No također, kao da postoje dvije autorice, jedna radosna i bezbrižna, a druga melankolična i poražena, i kao da se te dvije perspektive izmjenjuju, u jednom od mnogo slojeva romana. Roman na momente, ako popusti koncentracija, postaje zamoran, teško shvatljiv, suviše mističan, gotovo pa besmislen. A čitatelj, da bi uživao u ovakvom neobičnom iskustvu, trebao bi biti čovjek od knjiga, i svakako bi trebao napustiti sve svoje predodžbe o tome kako bi knjiga trebala izgledati i o čemu bi trebala govoriti.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

12:46