Jorge Bucay pripovijeda: Stare priče za neka nova vremena

Tad Crvenkapica upita vuka, kao da razgovara s bakicom: “Zašto opet čitaš te priče, ako ih već sve znaš napamet?”. Vuk ustane i odgovori joj jasno i glasno: “Da se bolje spoznam!”. Ovim vrckavim epigrafom argentinski psihoterapeut Jorge Bucay otvara svoju zbirku svima poznatih bajki i priča, kojima su pridodana i neka nova (odnosno, vrlo stara) tumačenja koja nas potiču na razmišljanje o životu, kao i o nepresušnom vrelu mudrosti koje se krije u drevnim (a i nešto modernijim) pripovijestima koje su obilježile njegovo (a i naše) djetinjstvo. Od Odisejevih pustolovina, preko Ružnog pačića, Crvenkapice i Trnoružice, pa sve do Pinocchija i Male sirene, u “Klasičnim pričama” Bucay prepričava petnaest svima znanih pripovijesti i pomaže nam da bolje razumijemo ono što i danas pokreće naše djelovanje, baš kao i ono što nas koči na našem putu prema sretnijem životu. Iako ne ide u tolike jungovske dubine kao njegova prethodnica Clarissa Pinkola Estes (jer je ipak geštaltist), Bucay je savršeno svjestan da se ispod svake priče nalazi jedna druga i u mnogočemu drugačija priča te da se njihovi motivi (najčešće nesvjesno) ponavljaju i u životima suvremenih ljudi.

Njegov cilj jest pomoći čitatelju da osvijesti tu dinamiku, ne opterećujući ga pretjerano kojekakvim teorijskim konceptima (iako se povremeno poziva na mnoge mislioce, filozofe i terapeute koji su tijekom duge povijesti došli do sličnih zaključaka). Stoga je njegova zbirka, na tragu njegove prethodne uspješnice “Ispričat ću ti priču”, odlična prilika nekadašnjeg djetinjeg oduševljenja pripovijestima, a i samim činom pričanja priča. Jer priče su postojale davno prije filmova, serija, knjiga, pa čak i samog koncepta autorstva, kao što nas u predgovoru podsjeća Bucay - pričale i prepričavale uz logorsku vatru, a služile su ne samo tome da djeca lakše utonu u san, nego i da se odrasli ljudi - probude. Odnosno, postanu svjesniji sebe, svijeta koji ih okružuje, onoga što pokreće njih i njihove bližnje. A posljednjih godina kao da se ponovno javlja potreba za tom, pomalo zaboravljenom, funkcijom pripovijedanja. Jer kad društvene mreže zamijene razgovore oči u oči, kad u ljudskim životima nestane one nevidljive strukture koja je sve držala na okupu, kad se suočimo s kojekakvim osobnim i društvenim krizama..., ponekad nije loše ponovno posegnuti za nekad davno pročitanim pričama. Jer ovoga puta, kao zreliji i odrasliji ljudi, u njima možemo pronaći neke nove pouke koje su nam tad promakle.