Junak mračnih jama: Ispovijest jednog od posljednjih rudara...

Danas uživam u mirovini, ali nikad neću zaboraviti mračne zagorske ugljenokope u kojima sam proveo mladost, otkriva nam Franjo Levanić (80) iz zagorskog Ivanca.

Za život se tad teško zarađivalo, a većina mladih Ivančana radila je vrlo težak fizički posao na iskapanju ugljena, gdje su mnogi ostavili mladost i zdravlje. Franjo, jedan od posljednjih rudara svoga kraja, ispričao nam je priču koju kao da je pisao slavni J. R. Tolkien.

- U rudniku sam počeo raditi s nepunih 18 godina. U Poznanovcu u Krapinsko-zagorskoj županiji završio sam školu za kopača u rudniku. Radili smo po osam sati dnevno u tri smjene. Najviše sam bio u rudniku u Brodarovcu. U jamu smo se spuštali kroz šaht korpom kojom bi se izvlačio i ugljen na površinu. U šaht bismo odlazili opremljeni rudarskim kapama, čizmama, lampama na karabit jer nije bilo plina. Kad smo se spustili, lampe bismo odložili na neko mjesto. Tad bi se izbušile rupe i miniralo. Ugljen bi se potom raskomadao na veće gromade, a onda bismo ga mi rudari kopali i usitnjavali na manje komade rudarskim kopačem koji je sličan krampu te sjekirom s lopatom. Tovarili bismo ga na jamska kolica i vozili do lokomotive, a lokomotivom do šahta i onda se korpom izvlačio - otkriva Franjo kako je izgledao svakodnevni rad u rudniku.

Nije se, kaže, bojao ulaska u rudnik, iako je bio svjestan opasnosti koje su dolje vrebale. U neke bi se rudnike znali spuštati i ljestvama. Ponekad je u jamama bilo strašno hladno, a tamo gdje je bila ventilacija napravili bi se i ledeni šiljci. A ponegdje je bilo vruće. U neke je jame prodirala voda, pa su i u gumenim čizmama rudarima noge bile smrznute i po osam sati.

Radio je i u rudniku Tiglin, gdje se takoreći napamet istraživalo i bušilo. No taj se rudnik morao zatvoriti jer su stalno navirali voda i tekući pijesak, pa nije bilo moguće iskapati ugljen.

- Tamo su poginula i tri rudara. Jednom su vagoni pritisnuli glavu, a na dvojicu se srušila velika gromada ugljena. Obično su stradali oni koji nisu imali iskustva - priča gospodin Levanić, koji se, kaže, nikad nije bojao.

- Najvažnije je bilo poštovati pravila i uvjete u ugljenokopu. Kasnije sam završio školu za minera, ili kako su onda to zvali - šusmana. Minirao sam na gradilištima u ugljenokopima. Imao sam 5-6 gradilišta u kojima sam vodio brigu o sigurnosti na radu i svemu što treba učiniti da se ne sruši strop na druge. Trojica nas znali smo iskopati za osam sati devet tona ugljena. Čovjeku strada zdravlje, noge, kralježnica, ruke, a uza sve to u jami je znao biti i hladan vjetar - prisjeća se Franjo, koji je nakon zatvaranja rudnika otišao raditi u ivanečku tvrtku Končar.

No za ugljenokope ga vežu i lijepe uspomene, posebice na drage ljude s kojima je radio. Nepodopštinama su si razbijali krutu svakodnevicu. Prisjeća se tako Franjo, kako je bio prilično nizak, da su mu kolege stavili kapu ili fitilj za miniranje na povišeno mjesto, pa ih bez njihove pomoći nije mogao dohvatiti. U siječnju 1991. otišao je u invalidsku mirovinu. Unatoč teškom rudarskom poslu, njegova je supruga Veronika (73) više zarađivala kao radnica u nekadašnjoj varaždinskoj Svilani nego on u rudniku. Nasreću, ti su dani sad iza njih, a Franjo danas uživa u svome vinogradu i kartanju s prijateljima.

Teško je procijeniti koliko je još živih rudara koji su mukotrpno radili u ivanečkim rudnicima. Kada Ivanec u lipnju i prosincu organizira “Ivanečke rudarske dane”, odazove ih se 15-ak. No zasigurno ih ima, kako kažu u Ivancu, više, ali su nepokretni ili bolesni pa se ne mogu odazvati.