Koliko su normalne iskrene, sramotne i ukorijenjene misli?

Kulturne i društvene norme propisuju kako se trebamo ponašati, ali ne i razmišljati, zbog čega nam se pokušaji potiskivanja zabranjenih misli znaju "obiti" u glavu, objašnjavaju ugledni američki psiholozi Ken Gordon i Kathleen McGowan. Tako dok razmišljamo o iritantnom članu obitelji, lošem ukusu prijatelja ili dosadnom ljubavniku, pokušavamo uvjeriti sebe i druge da smo zapravo dobri ljudi, a ni sami nismo sigurni u to.

Ti su nam loši osjećaju "zabranjeni", ali i sasvim prirodni i uzrok srama, koji može biti okidač dubljeg nemira da će drugi otkriti koliko smo uistinu "grozni". Ipak, sram, ponos i krivnja mogu poslužiti kao psihički regulatori i nužni su nam za očuvanje psihičkog zdravlja, objašnjavaju psiholozi.

- Sram i strah nas ograničavaju da činimo loše stvari, a postoje logični evolucijski razlozi zbog kojih je to tako. Naši preci su morali uspostaviti društvena pravila kako ljudi ne bi izumrli, bilo da stradaju u međusobnim okršajima ili se međusobno razmnože te naprave potomke koji ne mogu sami preživjeti - kaže Dylan Evans, evolucijski psiholog sa Sveučilišta Bath.

Pogrebi nisu uvijek tužni

Evolucijski psiholozi tvrde kako javno izražavanje tuge ima smisla za jačanje naše vjerodostojnosti kao člana obitelji ili društvene zajednice, dok psihoanalitičari vjeruju da takva tuga maskira krivnju zbog našeg vlastitog preživljavanja. Žalovanje i oplakivanje način su na koji sami postajemo svjesni vlastite smrtnosti.

Ipak, neki ljudi pretjeruju s tugovanjem, do mjere u kojoj to postaje tragikomično. To najčešće čine kako bi zadobili simpatije i pažnju drugih, objašnjava američki psihijatar Robert Reich.

- Nije sramota osjećati manju tugu zbog nekog s kim nismo bili bliski, ili se opterećivati ako ne osjećamo ništa nakon smrti voljenih. Za to je vjerojatno kriv šok, koji onemogućava shvaćanje situacije i negira smrt - dodao je Reich.

"Zaslužio je to"

Ova se misao javlja kao izraz antipatije prema onima koji su prije nekog teškog događaja po našem sudu imali sve, a sada su to izgubili. S evolucijskog gledišta, promatranje pada našeg suparnika zadovoljavajuće je jer otvara mogućnost našeg uspjeha. Ipak, ako je riječ o ljudima s kojima nismo bliski, ti nas osjećaji ne uznemiruju. Radi li se o našim prijateljima ili članovima obitelji, samopropitivanje počinje, a mi se ponovno osjećamo kao negativci.

- Zamjeramo svakom uspjehu i sreći koja po našem sudu nije zaslužena, jer nas vodi racionalno razmišljanje o uspjehu u našem životu. Ako vidimo da je uspio netko tko se ne trudi, nemamo poticaj za vlastiti trud, jer nam on ne mora donijeti nagradu - kaže Norman Feather, profesor psihologije na Sveučilištu Adelaide.

Što ako nam je netko ipak draži?

Bilo da smo roditelji ili djeca, ili oboje, većina nas ima svog miljenika u obitelji, što je posve normalno. Evolucijski, roditelji ulažu više njege, novca i energije u najsnažnije dijete, za koje je najizglednije da će poživjeti do reproduktivne dobi, no današnje brojne empirijske studije tvrde upravo suprotno, da je mezimac najčešće najslabije dijete u obitelji, jer je njemu nužna roditeljska zaštita.

Redoslijed rođenja i spol također igraju ulogu, no roditelji se ne bi trebali opterećivati svojim preferencijama, sve dok one ne štete dobrobitima njihove djece, jer su prirodne. Budući da je svaki čovjek različit, podrazumijeva se da prema svakom imamo drugačiji odnos, što ne znači da je on nužno bolji ili gori.

"S novcem više vrijedim"

Iako većina tvrdi da ne sude druge po stanju u njihovom novčaniku, glavni pokazatelj nečijeg statusa je upravo to koliko on novaca ima. Ti površni pogledi imaju duboke korijene. Svi su primati svjesni društvenog statusa, samo se ne trude to sakriti kao ljudi.

Većina ljudi intuitivno osjeća da su poruke komercijalnog društva pogrešne jer o njima ne ovise naše osnovne potrebe. Ali priznanje toga donosi preispitivanje našeg života i vrijednosti, što može biti vrlo traumatično, objašnjavaju psiholozi. 

- Prosječan čovjek ne voli se se nalaziti u društvu bogataša. Radije je u miješanom društvu u kojem se može uspoređivati s bogatijima i siromašnijima od sebe - kaže znanstvenik Michael Hagerty.

Prevara u mislima

Mnogi uživaju u zamišljanju i maštanja seksualnih scena, ali ukažu li nam se slike bivšeg ljubavnika za vrijeme seksa sa sadašnjim, tada one počinju predstavljati veću brigu. Maštarije nam često govore mnogo više od onog što smo si sami spremni priznati. Zbog toga ih je bolje zatajiti i racionalno objasniti. Priznati zašto nas netko i čime privlači je u redu, ali treba procijeniti ometa li nas to u našem stvarnom životu. Ako je odgovor potvrdan, treba preispitati izbore koje smo napravili.

Sanjarenje o neznancima ili čistim seksualnim objektima vid je istraživanja vlastite seksualnosti i ni po čemu nije zabrinjavajuće, kažu psiholozi.