Mali heroji: Mi smo pobijedili bolest, danas osvajamo medalje

Za razliku od lani, ove godine imala sam malu tremu u streljaštvu, što se odrazilo na plasman. Iako sam bolje pucala nego prošle, kad sam s 46,5 pogodaka u metu od mogućih 50 osvojila prvo mjesto, ove godine sam pogodila 47,6, ali nisam obranila titulu nego sam zauzela četvrto mjesto i osvojila tzv. drvenu medalju. Da se malo i opravdam, reći ću kako sam 2018. godine nastupila u konkurenciji djevojčica u dobi od 12 do 14 godina, gdje sam bila među starijima, a ove godine sam bila u kategoriji starijih, gdje sam bila među najmlađima. Nadam se da ću i sljedeće godine nastupiti u Moskvi na istom natjecanju. Bilo nas je 20-ak u šahu, i nešto više od 50 u streljaštvu, izrecitirala je Ema Boljevčan (15) iz Korije nadomak Virovitici, koja je u dva navrata preboljela malignu bolest. Imala je neuroblastom nadbubrežne žlijezde.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

06:10

Dvije najveće pobjede

Ova učenica 1. razreda katoličke klasične gimnazije pohađa i 1. razred srednje glazbene škole u Virovitici. Svoju nadarenost i svestranost dokazuje uz sjajne ocjene i ostalim aktivnostima, među kojima se ističe i sportskim uspjesima.

Kad govori o streljaštvu, kaže kako se sa zračnom puškom prvi put susrela prošle godine i to 10-tak dana prije puta u Rusiju, kad je krenula na streljanu. Šahom se bavi dulje razdoblje.

- Iznenadila sam se kako sam lani mirno držala pušku, neopterećena plasmanom. Rekla sam si: 'Ema, važno je sudjelovati'. Doista sam bila ushićena kad su me proglasili pobjednicom i uručili mi zlatnu medalju. Za šah sam vjerovala da su mi šanse veće nego one s puškom, ali sam i tu zadovoljna s broncom. Kad čovjek postigne dobar rezultat, onda mu porastu i ambicije, tako sam se ove godine nadala da ću se opet okititi nekom medaljom. No, zato se mogu pohvaliti da sam u brzopoteznoj simultanki u šahu uspjela remizirati protiv Ruskog velemajstora i svjetskog prvaka u brzopoteznom šahu, Danila Dimitrijevića Dubova. To mi puno znači jer sam uz taj remi potvrdila i titulu najboljeg šahiste u obitelji - pojasnila je „vrckasta“ Ema, na što ju je otac Renato, s osmjehom na licu, prekorio. Dodavši kako on sprema iznenađenje, te da još nije sve rekao o šahu. 

Uz pomoć obitelji pobijedila rak

No, Ema je pokazala kako je uz šah i streljaštvo jaka i u verbalnom natjecanju, kazavši kako tata mora proći obiteljske kvalifikacije, jer mu opasno prijete mlađi. Rusija je njezin poticaj da se još više približi sportu.

Sport je divan i sve više bi se ljudi trebalo baviti sportom, jer on nosi zdrav duh i razvija pobjednički mentalitet. Zdravog duha i pobjedničkog mentaliteta joj nije nedostajalo jer je u dva navrata uspjela izvojevati i najveće pobjede - pobjede za život. 

Ema, koja je drugo dijete po starosti u obitelji, ima sestru Petru (16) i dvoje mlađe braće, Marka koji ima 10 godina i 6-godišnjeg Vite koji je na dan našeg razgovora bio kod djeda i bake. Ema je pobijedila karcinom s kojim s borila 2006. i 2007. godine, da bi se opaka bolest vratila 2015. godine. Tada se „hrvala“ tri godine i uspjela pobijediti.

Za te dane govori kako joj je bila presudna potpora obitelji. Mame Ivane, oca Renata, te braće i sestre. Tvrdi da je obitelj temelj zdravog života, jer uz potporu i svakodnevno bodrenje svih članova obitelj teško da bi se tako uspješno nosila s opakom bolešću. 

'Imam puno obaveza'

Misli da ih je iskustvo njezine bolesti sve još jače povezalo. Kad je pobijedila u borbi za život, onda joj ništa nije stajalo na putu da odleti i u daleku Moskvu gdje je bila na sportskim igrama na kojima sudjeluju djeca koja su pobijedila maligne bolesti.

Priče iz Rusije su joj nezaobilazna tema, jer je to, tvrdi, lijepa, velika i nadasve prijateljska zemlja. Ove godine je u Moskvi, kao i lani, boravila tjedan dana početkom kolovoza. Rusija, Moskva i Rusi kao narod su joj se toliko dopali, kao i ostali natjecatelji, tako da će i sljedeće godine pokušati izboriti pozivnicu za Moskvu.

- Imam puno obaveza. Dvije srednje škole i sad sportske aktivnosti. Moram više trenirati šah i streljaštvo, jer vidim da mi to ide i da me sport ispunjava. Doista je divno biti dio jedne sportske obitelji. Moram ponekad violinu staviti sa strane i više vremena provesti na streljani i uz šahovsku ploču - pojasnila je svoje planove Ema. 

'Vladimir Putin jako malo spava'

Na rastanku nam je kazala kako joj se najviše dopao Crveni trg u Moskvi. Ujedno je impresionirana ljudima koji satima stoje u redu kako bi ušli u Lenjinov mauzolej, ali da ona za to nije željela odvojiti gotovo cijeli dan.

Ispričala je da se iznad ureda predsjednika Putina podiže zastava kad on radi. Kaže da je zastava podignuta veći dio noći, što govori da Vladimir Putin jako malo spava.

- Za predsjednika Putina govore da jako voli sport što mu omogućuje da bude i u dobi od preko 60 godina zdrav te da može više od desetak sati provesti u uredu. Sport daje svima jednu dimenziju više – pojasnila nam je Ema, za kraj kazavši kako nema jasnih planova za budućnost, jer se planovi mijenjaju iz dana u dan.

Hrabri Patrik: Želim biti kao Ronaldo

Patrik Licul (8) iz Labina koji se prije četiri godine liječio od leukemije danas je veseo dječak kojem nogomet znači sve.

Kaže da bi kada odraste volio biti pravi nogometaš, a dječački san mu se ostvario odlaskom u Moskvu na sportske igre gdje su sudjelovala brojna djeca iz gotovo cijelog svijeta koja su pobijedila malignu bolest ili je ona u remisiji.

Patrik je dječak prepun energije i ne ispušta loptu iz ruku, a oduševljeno nam je pokazao kako dobro "dribla" loptu. Odličan je učenik škole Vitomir Širola Pajo, a svoju bolest je,kaže, zaboravio i živi dalje normalno, baš kao i većina njegovih vršnjaka.

- Idem u treći razred i volim školu. Treniram više od godinu dana nogomet, a u Moskvi sam bio golman. Dobio sam super zlatnu medalju i to mi je draga uspomena. Svi smo dobili medalje. Upoznao sam tamo djecu iz cijelog svijeta i tamo smo sastavili ekipu za nogometnu utakmicu. Bio sam četiri dana u Moskvi. Mama Rosana je išla sa mnom i baš smo se zabavili. Ja sam pobijedio rak krvi kada sam imao četiri godine. Ne sjećam se puno jer sam bio mali - otvoreno je o svemu pričao veseli Patrik.

Mama: Imao je četiri godine, onda smo saznali

Mama Rosana ipak se sjeća svakog detalja,iako bi to mučno razdoblje života htjela potpuno zaboraviti.

- Kada mu je akutna limfoblastična leukemija dijagnosticirana imao je 4 godine i 4 mjeseca. Samo par mjeseci nakon rođendana nam se svijet srušio kada smo doznali za dijagnozu. Bio je u vrtiću i imao je non-stop viroze, pad imuniteta, prehlade. Onda smo došli do trenutka kada su njegova usta bila potpuno bojom jednaka ostatku lica,nije bilo ničeg crvenog. Kad smo došli kod doktora rekli su da je u pitanju anemija. Rekli su nam da idemo na Kantridu i da će vjerojatno morati primati željezo. Kada smo došli na Kantridu i vadili krv, željezo je bilo još niže nego od posljednjeg nalaza. Zadržani smo na odjelu i drugo jutro je obavljena punkcija nakon čega smo doznali zastrašujuću dijagnozu. Liječio se osam mjeseci na Kantridi, a velika zahvala i danas pripada dr.Roganović koja živi za tu djecu i koja je svima velika utjeha i potpora - prisjetila se mama.

Patrik je išao na kemoterapije koje je svakodnevno primao.Odradio je punih osam mjeseci kemoterapija, a ni mama ne zna točno koliko.

- Primao je konstantno kemoterapije, nije to kao kod odraslih. Svakodnevno je uzimao tablete, primao infuzije... Stalno smo suprug i ja bili uz njega. Nemamo više djece i on je naš svijet - kazala je mama.

'U bolnici sam stekao prijatelje'

Patrik, baš kao pravo dijete nije shvaćao opasnost njegove situacije a u bolnici mu je, kazao je, bilo lijepo jer je upoznao i družio se s puno druge djece.

- Stekao sam dva prijatelja u bolnici a to su Karlo i Borna. I danas smo dobri prijatelji. U tih osam mjeseci liječenja dolazio sam kući, ali sam prvih mjesec dana baš bio u bolnici. Ne sjećam se više od toga - priznao je dječak.

Majka dodaje da je bio pravi borac koji je u bolnici "tukao" svih.

- On se jako borio, ljutio čak, ali na kraju i izborio. Prvih godinu dana jednom tjedno je imao kontrolu, a sada idemo jedanput mjesečno - rekla je Rosana.

'Crveni trg je prelijep'

Sportom se Patrik oduvijek htio baviti, a kada je izašao iz bolnice i malo osnažio svoje tijelo, rekao je roditeljima da želi trenirati nogomet.

- Mama i tata su me upisali u klub "Iskra Vinež". Trenirao sam i onda je mama vidjela na društvenoj mreži oglas od udruge Krijesnica, i prijavili smo se nadajući se da ćemo možda i mi otići u Moskvu. Kada su nas nazvali da ćemo ići, jako sam bio sretan. Imam i medalju, i sliku iz Moskve i upoznao sam puno ljudi.U Moskvi je malo hladno a vidio sam Crveni trg koji je prelijep. Išli smo i vani, družili se - odao je Patrik.

Trenira nogomet tri puta tjedno, a omiljeni nogometaš mu je Ronaldo.

- Volio bih postati kao on i volio bih ga upoznati jednog dana - priznao je na kraju.

'Drago mi je da mi je ponovno narasla kosa'

Karlo Stančić (10) ponosni je vlasnik tri medalje (iz streljaštva, nogometa i trčanja), koje je osvojio na ovogodišnjem revijalnom natjecanju održanom u Bjelorusiji, no prije dvije godine nije mogao ni razmišljati o bilo kakvom putovanju, a kamoli o bavljenju sportom.

Naime, veselom, bistrom i elokventnom dječaku u šestoj godini dijagnosticirana je akutna limfoblastična leukemija (bolest vrlo slična onoj djevojčice Mile, koja je ujedinila Hrvatsku pri skupljanju financija koje su joj pomogle da se liječi u Americi).

- To je bio najgori dan u našim životima. Dan prije proveli smo na moru, Karlo se kupao, skakao, igrao, kao i svaki drugi dan, bez ikakvih simptoma  bolesti. No iduće jutro žalio se na strašne bolove u prsima, nije mogao disati, borio se za dah. Odmah smo otišli u dječju bolnicu Kantrida gdje mu je isti dan dijagnosticirana teška bolest zbog koje je isti dan zadržan u bolnici i pothitno podvrgnut kemoterapiji preko katetera ugrađenog u arteriju srca - teška srca prisjećaju se roditelji Davor (42) i Meri (34).

Pokretanje videa...

00:49

Uslijedile su dvije teške godine kemoterapije i liječenja, koje je uglavnom provodio u bolnici gdje su ga svakodnevno pikali vadeći mu krv po tri puta dnevno.

Zbog svega su roditelji morali odgoditi upis u prvi razred OŠ. Kraj njega je danonoćno bdjela njegova mama Meri dok se otac Davor, uz pomoć bake i djeda brinuo za sve što se moralo obavljati kod kuće i izvan bolnice.

Sad je već dvije godine zdrav

- Bilo je tu svakakvih emocija, boli, plača, ljutnje, tuge, sreće kada bi stvari krenule na bolje i prošao dan bez bolova. Bio je podvrgnut i strogoj dijeti, gotovo ništa nije smio jesti iako u početku nije ni mogao. Onda je bilo dana kada bi pojeo zid. Jednom sam mu donijela ogromnu zdjelu čušpajza kojeg mu je skuhala baka, a on je, ugledavši jelo počeo plakati kako mu to neće biti dovoljno. Nakon godinu dana bolnice uslijedila je godina dana kućne terapije lijekovima, no često bi zbog nuspojava ( sepsi, bk virusa, afti...) opet završavali u bolnici. Srećom, Karlo je pozitivno reagirao na terapije i nakon dvije godine bolest se povukla i sada je već dvije godine zdrav, no svaki mjesec idemo na kontrole, a tako će biti još iduće tri. Dan kada su nam rekli da je izliječen je pak bio najsretniji u našim životima, no dok ne prođu još tri godine živimo u neizvjesnosti i nadamo se da se bolest neće više nikad vratiti - kažu sretni roditelji, dodajući kako im je podrška obitelji i prijatelja bio izvor snage koja ih je držala da ne potonu u tim teškim vremenima.

No u svemu što je prošao, pozitivac Karlo nalazi i puno toga dobrog zbog čega je vjerojatno danas vrlo ponizan za jednog desetogodišnjeg školarca.

- Da, bilo mi je teško, boljelo me, ali u bolnici sam vidio i puno djece kojima je bilo puno teže nego meni i koji su vrištali od bolova. To mi je bilo jako teško vidjeti.  Nadam se da su svi oni danas isto ozdravili, pogotovo jer su mi puno pomogli da moju bolest lakše izdržim. Jako sam zahvalan što sam tamo upoznao puno dobrih prijatelja s kojima se i danas čujem, a s nekima od njih išao sam i na natjecanje. Sretan sam i što mi je ponovo narasla kosa i što nije kovrčava - zaključuje hrabri školarac, koji se danas bavi boksom.