'Nemam strpljenja za one koji žele utišati i ograničiti žene'

U21. stoljeću, skandinavski krimić postao je globalni fenomen koji je autorima kao što su švedski pisci Henning Mankell i Stieg Larsson, Norvežanin Jo Nesbo ili Danac Jussi Adler-Olsen osigurao na međunarodnoj pozornici status kakav uživaju rock zvijezde. Serije i filmovi snimljeni po njihovim predlošcima osvajaju svijet, i vjerojatno nije pretjerano reći da je opsesija ‘nordijskim noirom’ učinila krimić jednim od trenutno globalno najpopularnijih literarnih žanrova. No, iako je upravo Larssonova trilogija o Lisbeth Salander otvorila skandinavskoj kriminalističkoj fikciji vrata svijeta, na vrhu tog ledenog brijega (od kojega smo do sad vidjeli tek manji dio) već se godinama nalazi – jedna žena. Prije nego što je postala jedna od najčitanijih autorica u svijetu, aktualna kraljica švedskog krimića Camilla Lackberg bavila se marketingom.

Pozornost medija i čitatelja privukla je već sa svojim debitantskim romanom, krimićem ‘Ledena princeza’ (2003.), prvim iz slavnog serijala Fjallbacka, čiji su glavni protagonisti spisateljica Erica Falck i njezin suprug, detektiv Patrick Hedstrom. Od tada do danas napisala je ukupno deset kriminalističkih romana, međunarodnih bestsellera, a okušala se i u pisanju knjiga za djecu – napisala ih je šest; pa i kuharica – sa slavnim chefom Christianom Hellbergom, svojim prijateljem iz djetinjstva, supotpisuje dvije. U međuvremenu je postala i poznata aktivistkinja – suosnivačica je investicijskog društva za žensko poduzetništvo ‘Invest In Her’. Kombinirajući posvećenost feministič- koj borbi za istinsku jednakost i zanimanje za društvena pitanja – drugačijost, raznolikost, feminizam, Camilla Lackbert postala je – svjetski brend. Nakon preko 23 milijuna prodanih knjiga u više od 60 zemalja svijeta, ta se majstorica psihološkog trilera odlučila za žanrovski zaokret i napisala novu knjigu ‘Zlatni kavez’, suspense triler sa sasvim novim, ženskim glavnim likom, potpuno drugačijim pristupom fabuli, neočekivano brutalnim obračunavanjem s muško-ženskim stereotipima i pričom koja čitatelja postavlja u nedoumicu: na čijoj strani biti? Knjiga iz tiska izlazi 11. travnja, i prvi put istodobno diljem svijeta. Na policama hrvatskih knjižara naći će se 18. travnja u izdanju nakladnika VBZ i prijevodu Luke Miličevića. Uoči svjetskog lansiranja svoje nove knjige Camilla Lackberg ljubazno je pristala na ekskluzivni intervju za BestBook.  

Nakon deset međunarodnih bestselera u žanru psihološkog krimića, odlučili ste načiniti zaokret i napisati suspense triler, pokrenuti novi serijal s novim ženskim glavnim likom. Znači li to da ste se zasitili krimića koji su vas proslavili, da ste krenuli dalje, da se želite odmaknuti od prepoznatljivog nordic noira?

Ne, nisam se zasitila – istinski volim Ericu i Patrika i svijet koji sam za njih stvorila u Fjällbacki. Ali nakon desete knjige serijala, ‘Djevojke u šumi’, koja je bila vrlo uspješna, imala sam se potrebu na neki način ‘spisateljski obnoviti’ – upitala sam sebe kao autoricu trebam li nastaviti kao dosad ili se usuditi ići nekamo dalje. Mislim da mi je bio potreban nekakav izazov da bih se nastavila razvijati; nikako ne bih htjela da se priče o Erici i Patriku pretvore u negativnu spiralu. U stvari, htjela sam iskoračiti iz vlastite zone ugode, i pronaći mjesto na kojemu nastaje čarolija. Usudila sam se potražiti to mjesto.

Gledajući unatrag na serijal o Fjällbacki koji vam je donio svjetsku popularnost, koja je knjiga vama osobno najdraža – u kojoj ste se nekako najviše intimno involvirali? U tom smislu, kakvu vam je vrstu autorskog izazova predstavljao ‘Zlatni kavez’?

Zapravo, najveći je izazov bio strah: strah od nepoznatog koji donosi stanka u serijalu Fjällbacka kako bih napisala nešto posve drugačije i novo. Ranije nisam imala dovoljno hrabrosti za to, ali s vremenom sam postala snažnija i hrabrija. Učinilo mi se da je pravi trenutak stigao: desetak sam godina nosila Faye i njenu priču u glavi – naprosto sam osjetila da su i ona i zaplet konačno sazreli. Ali kad me pitate koja mi je knjiga najdraža, na to mi je prilično teško odgovoriti. Naravno da Erica i Patrik i njihove priče imaju osigurano mjesto u mojemu srcu i mislim da nikada neću prestati s Fjällbackom, ali možda mi je ipak najveći favorit baš ova posljednja knjiga koju sam napisala – ove protekle dvije godine koje sam provela s Faye i njezinim svijetom u ‘Zlatnom kavezu’ kao da su me najviše intimno ‘uvukli’. Faye mi je nekako iskreno draga, bliska mi je srcu, unatoč svim svojim manama i mrakovima.

Roman otvara svijet neumjereno bogatih Šveđana čija se svakodnevica svodi na banalnosti modnih dodataka – daleko od romantičnoga ideala nekakvog nematerijalističkog ‘smisla života’. S jedne strane dosta posežete za stereotipima, muško-ženski odnosi razvijaju se oko određenih društvenih stereotipa, dok s druge ipak postoji i onaj nekakav fini psihološki sloj koji svoje korijene vuče iz daleke prošlosti. Koju poruku nosi bogati društveni portret te knjige kao cjeline?

Stereotipi znaju biti doista korisni kad želite naglasiti razlike u načinu na koji se društvo odnosi prema muškarcima, odnosno, prema ženama: društvo naprosto obožava ženama oštro suditi. Na poslu, kod kuće, kao majke – svugdje se od nas očekuje da svoje tijelo prisiljavamo na poslušnost. Ponajprije, nikako ne smijemo stvarati kaos. To je, nažalost, tako čak i u današnjem svijetu. Namjerno sam odabrala okruženje više klase, jer je to nešto što me oduvijek fascinira, a također mi je taj buržoaski milje omogućio potrebnu distancu od dobro poznatog okruženja Fjällbacke iz prethodnih romana. Htjela sam pokazati da svugdje postoje norme – da se čak i žena koja naizgled ima apsolutno sve može osjećati zarobljenom: razlika je jedino ta da je njezin kavez napravljen od zlata. Što se tiče te psihološke dimenzije, duboko vjerujem da naša prošlost, stvari koje smo iskusili i proživjeli, itekako utječu na nas, oblikuju naš pogled na život i način na koji vidimo svijet. Naravno, u ‘Zlatnom kavezu’, druga ključna pokretačka snaga glavne protagonistkinje je potreba za samoostvarenjem, pored, naravno, one očigledne: osvete.

Čini mi se da se vaša knjiga može čitati kao neka vrsta manifesta protiv ženske submisivnosti. Što je bio ključan otponac za Faye? Ona je žena snažne volje koja se ispočetka, umjesto kroz vlastitu karijeru, odabrala ostvariti kroz obitelj i brak. Na koji ste je način oblikovali, što ste njome htjeli reći?

Željela sam da Faye bude slojevita, kompleksna osoba čiji su osjećaji i emocije na neki način istodobno univerzalni – rekla bih da je ona mješavina svih žena koje sam ikada upoznala, a u njoj ima ponešto i od mene same. Inače me u pisanju dosta inspiriraju čitatelji i pratitelji na društvenim medijima koji mi pričaju svoje životne priče, a ideje mi daju i ljudi iz vlastite okoline. Želja mi je bila pokazati kako to izgleda kad je ženi svega dosta, kad se odluči posve osloboditi svih normi koje su je sputavale, kad prestane biti ‘dobra djevojka’. Svi znamo što ‘dobra djevojka’ znači – dobra kao mršava i lijepa za pogledati, kao pristojna i dobro odgojena. Dobra kao netko s kime ćete se rado praviti važni. Dobra kao tiha. Mislim da sam ostala bez strpljenja za sve koji pokušavaju utišati i ograničiti žene i ženske priče. #metoo nas je nau- čio da su žene koje pokažu svoje rane, koje govore glasno i jasno o zločinima u kojima su bile žrtve, kažnjene. Zato je ‘Zlatni kavez’ ujedno i jedna dugačka, s ljubavlju pisana posveta svim onim ženama koje se zauzmu za sebe, ali i koje su lojalne drugim ženama. Za Faye je ključan otponac bila suprugova izdaja – čitav njezin svijet, sve što je smatrala istinitim pokazuje se lažnim, raspada se i ona ostaje bez ičega. To je razbudi, prisili da reagira i da iz korijena promijeni svoj život – odjednom joj postaje posve jasno što istinski želi i što mora učiniti kako bi ponovo uspostavila kontrolu nad svojim životom. Ali ne bih tu priču nazvala manifestom protiv ženske submisivnosti – prije vrlo ilustrativnim primjerom onoga što se može dogoditi kada ‘dobroj curi’ dozlogrdi i kad odluči preuzeti uzde svojega života u vlastite ruke.

Preuzimajući te uzde, Faye ponekad donosi neke vrlo moralno upitne odluke, postupci su joj često prilično brutalni. Je li ona u konačnici pozitivan ili negativan lik? Očekuje li se od nas da je volimo i da se slažemo s njom? Slažete li se vi s njom? Tko je za vas ‘snažna žena’ – što uopće znači biti snažnom ženom u suvremenom svijetu i kakvu ženu želite oslikati u svojim romanima?

Sve su žene snažne. I Erica i Faye su snažne, svaka na svoj način. Mislim da je nemoguće definirati kakva je točno ta idealna ‘snažna žena’ jer njezina snaga, ono što ženu čini snažnom, dolazi iznutra – to nije nešto ograničeno na same njezine postupke. Sve smo mi snažne na svoj način. Umorna sam od klasificiranja žena na ‘dobre’ ili ‘loše’. Faye je cjelovita osoba i meni se kao takva prilično sviđa. Ali, ona istodobno u sebi nosi i neke mrakove. Spremna je ići jako daleko i nije nikakva svetica, što će čitateljima biti vrlo brzo posve jasno. Ne zanima me dijeliti žene po kategorijama, na dobre-loše, prihvatljive-neprihvatljive. Jedino što me zanima je istraživanje – što se dogodi kad žena odluči presjeći očekivane obrasce ponašanja?

Politička korektnost nova je mantra društava razvijenog Zapada. Kao javna osoba, ne okrećete glavu od pitanja od općedruštvenog interesa, zagovornica ste prava na različitost, posvećeni ste feminističkoj borbi za pravu jednakost i preispitivanje ograničavajućih normi – čak ste osnovali investicijski fond za žensko poduzetništvo ‘Invest in Her’. Mislite li da je važno u javnom diskursu biti politički korektan, mijenja li to ozračje u društvu? Treba li književnost biti politički korektna?

Ja pišem krimiće i psihološke trilere – priče koje pričam pripadaju tome žanru. To je ono što volim raditi, ali kao javna ličnost, osjećam određenu odgovornost iskoristiti svoj utjecaj i otvoreno pokazati koji je moj stav u nekim važnim društvenim pitanjima. Ne mislim da književnost ultimativno mora biti politički korektna – smatram da bi to ograničilo kreativnost i uvelo cenzuru u ono što se piše. Ali vjerujem u otvoren razgovor o istinski važnim stvarima, umjesto da okrećemo glavu jer je nešto previše politički osjetljivo. Naravno, uvijek moramo paziti kako o nečemu razgovaramo, moramo biti pažljivi – svakome se može dogoditi da se pogrešno izrazi, da kaže nešto što će zvučati nespretno, ali dokle god je namjera prava i dokle god smo otvoreni i ljubazni jedni prema drugima, vjerujem da smo na pravome putu – da možemo puno naučiti jedni od drugih, da nam to može pomoći da proširimo svoje horizonte.

Po vašim su knjigama snimljene popularne televizijske serije. Pišete li s namjerom da se vaše priče ekraniziraju? Također ste i suvlasnica tvrtke koja se bavi nakitom – kako održavate ravnotežu između svoje poduzetničke i kreativne karijere? Koju smatrate više ‘svojom’? Nakon krimića, psiholoških trilera, kuharica i knjiga za djecu, što vam je sljedeći izazov?

Divno je što mogu baviti se i jednim i drugim! Studirala sam ekonomiju i imam nekakav poduzetnički duh, ali istodobno imam potrebu za kreativnošću, potreban mi je nekakav odušak za svu tu maštu – i sve te morbidne misli! Važno mi je i jedno i drugo, ali moram priznati da kreativno ipak nekako dominira. Imam se potrebu neprekidno razvijati, postavljati si izazove, kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu. Mislim da mi to omogućava da toliko uživam u svemu što radim. Trenutno me zanima intenzivirati pisanje za kazalište i film. Već sam se okušala u tome i znam da to traži jednu sasvim drugačiju vrstu pisanja, drugačiji pristup, što je svakako nešto što namjeravam dalje istraživati i razvijati. Ali strogo odvajam pisanje knjiga od svega ostaloga – ne pišem s fokusom na filmske adaptacije. Dok pišem svi likovi prilično realistično oživljavaju u mojoj glavi: točno vidim kako izgledaju, na koji način hodaju, kako govore i kako se oblače. Ali ja želim da moje knjige budu jedinstvene priče koje postoje odvojeno od svega ostaloga, one su cjeline za sebe.