Lifestyle

Komentari 0

Olga Tokarczuk: 'Stvarnost je naša već postala nadrealna!'

Olga Tokarczuk: 'Stvarnost je naša već postala nadrealna!'

Pohlepa, nedostatak poštovanja spram prirode, egoizam, pomanjkanje mašte, beskrajno natjecanje, izostanak odgovornosti doveli su svijet do statusa predmeta koji se može rezati na komadiće, uživati i uništavati

Prva fotografija koju sam svjesno doživjela fotografija je moje majke, još prije no što me rodila. Fotografija je, nažalost, crno-bijela, zbog čega se gubi puno detalja, ostaju tek sivi obrisi. Svjetlost je meka i kišna, vjerojatno proljetna, i zasigurno se ulijeva kroz prozor, održavajući sobu u jedva zamjetnom sjaju. Mama sjedi za starim radiom, onakvim kakvi su imali zeleno oko i dva regulatora – jedan za podešavanje glasnoće, drugi za traženje postaje. Taj je radio potom postao pratitelj moga djetinjstva i od njega sam saznala za postojanje svemira. Okretanje bakelitnoga gumba pomicalo je delikatne pipce antena i u njihov su doseg dospijevale različite postaje – Varšava, London, Luksemburg ili Pariz. No ponekad bi zvuk zamirao kao da su između Praga i New Yorka, Moskve i Madrida, pipci antene nailazili na crne rupe. Tada bi kroz mene prošao drhtaj. Vjerovala sam da mi se kroz taj radio javljaju sunčevi sustavi i galaksije koje mi među praskanjem i šumovima šalju poruke, a ja ih ne umijem odgonetnuti. Razgledajući tu fotografiju kao djevojčica od nekoliko godina, bila sam uvjerena da me okrećući gumb radija mama tražila. Poput budnoga radara probijala se kroz beskrajna prostranstva svemira pokušavajući saznati kada ću i odakle stići. Njezina frizura i odjeća (veliki okrugli izrez oko vrata) pokazuju kada je snimljena ta fotografija – to je početak šezdesetih godina prošloga stoljeća. Zagledana nekamo izvan kadra, malo pogrbljena žena, vidi nešto što nije dostupno onome tko gleda tu fotografiju. Kao dijete razumijevala sam to kao da ona gleda u vrijeme. Na toj se fotografiji ništa ne događa, to je fotografija stanja, ne procesa. Žena je tužna, zamišljena, nekako odsutna. Kada sam je poslije pitala za tu tugu – a učinila sam to puno puta da bih uvijek čula isto – mama je odgovarala da je tužna jer se još nisam rodila, a ona već čezne za mnom. “Kako možeš čeznuti za mnom ako me još nema?” pitala sam. Već sam znala da se čezne za nekim koga se izgubilo, da je čežnja posljedica gubitka. “Ali može biti i obrnuto”, odgovarala je. “Ako se za nekim čezne, on već jest.” Ta kratka razmjena rečenica negdje u zapadnoj poljskoj provinciji potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća, razmjena rečenica između moje mame i mene, njezina malog djeteta, usjekla mi se zauvijek u sjećanje i dala zalihu snage za cijeli život. Jer iznijela je moje postojanje izvan obične materijalnosti i slučajnosti svijeta, izvan uzroka i posljedica te zakona vjerojatnosti. Smjestila ga je nekako izvan vremena, u slatku blizinu vječnosti. Svojim sam djetinjim umom shvatila da me ima više no što sam dotad zamišljala. I čak ako kažem: “Nisam prisutna”, ionako će se na prvome mjestu naći “Jesam” – najvažnija i najčudnija riječ svijeta. Na takav mi je način nereligiozna mlada žena, moja mama, dala nešto što se nekoć nazivalo dušom, obdarila me dakle najboljim na svijetu tankoćutnim naratorom. 

Najčitaniji članci