Lifestyle

Komentari 5

Ove obitelji svoj topli dom su pronašle u zidinama dvoraca

Ove obitelji svoj topli dom su pronašle u zidinama dvoraca

Iako danas dvorce zamišljamo kao muzeje ili hotele, ima ljudi koji u njima zaista i žive, uživajući s obiteljima u prostorima punim povijesti koju su svojim trudom oživili

Oni koji nisu ni znali da Sveti Križ Začretje ima dvorac jako će se iznenaditi kad otkriju ne samo da se to zdanje, koje je svoj današnji oblik dobilo u 18. stoljeću, već desetak godina obnavlja nego i da se u njemu događa i živa umjetnička i obrazovna aktivnost. Zasluge i za jedno i za drugo idu obitelji Mršić Flögel koja je u jednom trenutku, ponukana ponudom da obnovi spomenik zanemarene baštine, odlučila kupiti dvorac. O tom nam trenutku govori umirovljena sveučilišna profesorica i znanstvenica, gđa Mirna Mršić Flögel, dobri duh starog zdanja u novom ruhu.  

- Kad sam još kao aktivna znanstvenica i profesorica na Farmaceutskom, Prirodoslovnom i Medicinskom fakultetu organizirala kongrese biokemičara, često mi je umjetnik Ivan Lovrenčić oblikovao originalne suvenire kojima bismo tada nagrađivali predavače. U jednom razgovoru ispričala sam slikaru kako je moj sin Janko, već tada ugledan znanstvenik na polju informatike, poželio kupiti vikendicu na moru, jer je prodao svoju tvrtku, koju je bio osnovao još kao gimnazijalac. Lovrenčić, podrijetlom iz Začretja, tada mi je rekao: ‘Ne, kakva vikendica, neka kupi dvorac! Spasit ćete baštinu koja sada propada’. I kupili smo mi dvorac! 

Uskoro se, nažalost, ili na sreću, pokazalo da Mršići nisu znali u što se upuštaju. Iako su prije kupnje tražili mišljenje konzervatora o stanju dvorca i dobili odgovor da je zdanje čvrsto i stabilno, problemi su samo iskrsavali. Dvorac je na vrhu brijega u podnožju kojeg su dva jezera i nogometno igralište. 

Pokazalo se, govori nam gđa Mršić, da su mještani pri uređenju nogometnog igrališta poremetili tokove odvodnje vode od dvorca do jezera te se sva voda slijevala niz brijeg koji je erozijom ugrozio temelje i građevina se nakrivila - samo što se nije urušila. Tako je osim u unutrašnje uređenje trebalo uložiti mnogo u nove temelje, novo krovište i tijek vode do jezera. Otišla je u to sva obiteljska ušteđevina, a odlazi i dalje ono što sinovi zarade svojim radom u inozemstvu - kaže nam vlasnica dvorca, dodajući da još ni svi prozori nisu zamijenjeni što se vidi i na računu za plin. 

Tako se pomalo život obitelji pretvorio u život za dvorac koji su uredili naslijeđem svojih uglednih pređa. U dvorcu se i danas, kaže gđa Mršić, živi kao u davna vremena u skladu s čovjeku prirodnim bioritmom, pa ustaje kad svane i liježe kad se smrači. Jutra joj prolaze u čišćenju dvorca, jer u prizemlje kroz pukotine na prozorima ulijeće smeće koje svakodnevno treba pokupiti. Tako prvi dio dana, smije se gđa Mršić, provodi kao čistačica. Iako joj je na raspolaganju mnoštvo soba, ona sama, kaže, koristi samo spavaću, mali prostor u kojem piše te kuhinjicu. Te prostorije zimi jedino ozbiljnije grije, a u ostatku se dvorca održava temperatura na pet stupnjeva. Dvorac je ponukao tu obitelj na vrlo neuobičajen način života. 

- Moj suprug je pretežito u Zagrebu, a ja u dvorcu, ali ipak zajedno pojedemo ručak. 

Sinovi, ugledni svjetski znanstvenici, žive u inozemstvu. Janko je utemeljitelj Instituta za informatičke inovacije i stručnjak za multimedijske sustave, a  Dobriša sveučilišni profesor neurobiologije u Londonu.  U dvorcu se nađu oko Božića i Uskrsa ili kad dogovore znanstvene sastanke s kolegama. 

Tijekom godine gđa Mršić organizira izložbe, koncerte, predstavljanje knjiga i vodič je posjetiteljima dvorca koji se zanimaju za zanemarenu povijest hrvatske i europske kulture u Zagorju.  Osim dvoraca, Hrvatsko zagorje krase i elegantne kurije, a jedna od ljepših je Poklek u Zagorskim Selima, nedaleko od Kumrovca, u kojoj je dom našla jedna hrvatsko-španjolska obitelj. Nakon 22 godine provedene u Barceloni glazbenik Aljoša Mutić, vratio se na djedovinu.

- Odrastao sam i živio u Zagrebu, ali sam s roditeljima i sestrom često dolazio u Kumrovec, gdje mi je baka radila kao učiteljica, i ovdje u Zagorska Sela, u ovu kuriju. Tu mi je baka, otkako je otišla u mirovinu, živjela sa sestrama. Po nekoliko sam tjedana godišnje bio u Zagorju i ono mi je ostalo u jako lijepoj uspomeni. Jako sam zavolio ovu kuriju i sve oko nje - govori nam Aljoša čiji je pradjed kupio kuriju iz 16. stoljeća potkraj 19. stoljeća. 

Kako je sa suprugom, Španjolkom, točnije Katalonkom, Inmom zasnovao obitelj i  dobio sina Biela, u nekom su trenutku počeli razmišljati o mirnijem ritmu života od onoga kojim su živjeli u katalonskom glavnom gradu. Aljoša im je ispričao o staroj obiteljskoj kuriji Poklek u Zagorskim Selima koja je u tom trenutku već neko vrijeme bila napuštena. Svima se to učinilo kao obećanje dobre pustolovine i kao nešto što još u životu nisu iskusili. I tako su došli u Zagorski kraj...

- Riječ je o zdanju koje je dugo bilo zatvoreno jer u njemu nitko nije živio. Najviše smo se brinuli zbog grijanja jer, naravno, nema centralnog. Popravili smo stare kamine, nabavili drva kojima se grijemo i uspostavili si život - govori nam Aljoša i napominje da je ipak riječ o staroj kući koja nije komotna kao nove i koju tek treba obnoviti. 

Iako i unutra ima mnogo posla, vanjsko je uređenje priča za sebe. Riječ je o velikom zdanju, koje je pod zaštitom Ministarstva kulture, i čija je obnova zahtjevna i zbog zaštite i zbog novca. - To će zasad pričekati, ali imamo i volje i planova - kaže nam ponosan stanar kurije.  Supruga je novinarka i nekoliko puta na godinu odlazi u Španjolsku na koji tjedan gdje predaje studentima na sveučilištu. 

Preporodili smo se. Kad smo došli sin Biel je govorio malo hrvatskog, ali sada se posve priviknuo, ide u školu u Kumrovec i našao je svoje društvo. I ja sam našao posao, radim kao profesor saksofona i klarineta u Pregradi. Kurija je naš projekt s mnogo mogućnosti, govori Aljoša i odaje djelić njihove vizije u kojoj bi kurija mogla postati mjestom s turističkim ili nekim glazbenim sadržajima. Ali zasad uživaju u miru i tišini koji katkad iznenade i njih same. A nedaleko od Samobora dvorac Podolje dom je obitelji Bošnjak Praunsperger. Priča vlasnika Dorijana Bošnjaka Praunspergera počela je mnogo prije njegova rođenja, kad se njegov pradjed Otto Bošnjak oženio Almom Praunsperger. Kao dječak je trčao obiteljskim dvorcem i njemu je to - obiteljski dom. Ma koliko bilo teško održavati i obnavljati dvorac, Dorijan ističe da ne namjerava odustati jer, kaže, “čovjek se navikne na dvorac”.  

- Ja sam Rak u horoskopu i jako sam vezan uz taj kamen, tako da odustajanje ne dolazi u obzir. Ja i supruga smo se nekako podijelili, ona sređuje unutrašnjost, a ja se bavim eksterijerom. Nekad nas je za stolom bilo deset i imali smo djevojku koja je pomagala u kućanstvu. Danas je sve na meni, supruzi i kćeri - opisuje naš domaćin. 

Kako bi im bilo lakše održavati veliko zdanje, dio dvorca je zatvoren, samo ga redovito prozračuju. Za razliku od nekad, kad su voštanice osvjetljavale prostorije kojima su prolazili Gaj, Vraz, grof Drašković, a navodno i general Marmont, danas imaju struju i vodu. - Živimo u dijelu koji se grije, nešto je zahtjevnije grijanje kupaonice koja je nekad bila puškarnica pa je hladna - opisuje g. Bošnjak svoj dom i ističe da ga najviše veseli što i njegova kći, zadnje koljeno slavne obitelji, dijeli njegovu ljubav za obiteljsku baštinu. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!

Najčitaniji članci