Radojka Šverko: Često nisam imala s kim podijeliti sreću...

Nikad u svom životu, ni na vrhuncu karijere, nisam razmišljala u stilu ‘Tko mi je ravan? Pobijedila sam na nekom svjetskom festivalu!’. Sve su to bili mali fragmenti koji se nižu, slažu, a obilježili su me, hranili, odgajali - započinje svoju priču Radojka Šverko (65). Pjevanjem na pozornici rame uz rame, s Davidom Bowiejem ili Natalie Cole, nije se osjećala inferiorno. 

I kao djevojka je tvrdila da netko rođen u zvučnijoj zemlji, Njemačkoj, Francuskoj, Americi, Japanu nije vredniji od nje, Hrvatice iz mnogobrojne obitelji rođene u Pazinu. To joj je bila nit vodilja tijekom života. Dva puta je u karijeri pobijedila Davida Bowieja, jednom u Firenci, a drugi put na Malti, a Natalie Cole ostavila je debelo iza sebe na Olimpijadi pjesme u Ateni.

– Nisu tada bili velika imena, Bowie je bio na početku karijere, a Natalie je bila neugledna rokerica koja je pljuvala po svemu što je Nat King Cole, njezin tata, ispjevao, da bi u konačnici prvi svjetski uspjeh doživjela upravo snimajući njegove pjesme - prisjeća se. Radojka ju je tada, onako izgubljenu, uzela u zaštitu i od kolega pjevača i od novinara. Dijelile su i garderobu, no kad je nedavno došla na njezin koncert u Opatiji, Natalie se ničega nije sjećala.

- Taj svijet showbizza pun je poroka, stalno si pod patronatom nekog velikog menadžera, producenta, ti ljudi žive po nečijem diktatu, pa su nesretni. Više od talenta, važnije za status svjetske zvijezde, gleda se upornost, silina, žestina... - kaže.  Iako, dodaje, nisu svi ljudi showbizza dobri, osobno nema loših iskustva. Labilne ličnosti podložnije su, govori, porocima, a njoj se nikad nitko nije usudio ponuditi nešto.

- Čvrsta sam osoba, ne možeš me nagovoriti niti obrlatiti. Možda sam najlošija bila u odnosu prema svojim supruzima - smije se. 

Kad govori o životnim padovima priznaje da je bilo i profesionalnih i privatnih. Iza nje su dva braka, dvije kćeri Sanda i Ana te unuka. Drugi put se razvela s 35 godina i nakon toga više se nije vezivala. 

- Možda sam zato sve više vremena provodila doma, osmišljavala što ću raditi. Pozornica mi je donosila i radost i korist, samo od toga sam živjela. Imala sam onda kad sam nastupala, kad me nije bilo na pozornici ni doma nije bilo ničega - kaže. Tijekom njezinih velikih turneja u pomoć bi joj uskakale svekrve. S objema se slagala, a prva ju je i poticala neka ide na turneje, daleka putovanja. No kad bi se vratila i skinula šešire, Radojka bi otišla na grunt, ispilila drvo na trupce, da se mogu grijati. I tako, kaže, iz dana u dan, od dive do Pepeljuge i obratno; iz jedne krajnosti u drugu. 

- Pobijediš u Riu ili Tokiju, dođeš kući, skidaš šljokičastu haljinu, perje, šešire, krznene kapute i živiš dalje kao da se ništa nije dogodilo - prisjeća se. Pjevala je na engleskom, hrvatskom, talijanskom, španjolskom, francuskom, njemačkom, ruskom, ali sve svoje uspjehe nije imala s kim podijeliti. Nitko je ne bi dočekivao na povratku u zemlju. Nije bilo ni crvenog tepiha, ni televizijskih ekipa. U njezinoj je glazbenoj priči bio samo Alfi Kabiljo. - Nisu mi ti uspjesi pomogli ni u pohodu na domaće pozornice. Čak bih i prihvatila pjesmu malo ispod razine koju sam držala, samo da budem prisutna. Pa bi netko napisao krasnu pjesmu za mene, ali se predomislio i dao je nekome drugome. Za sve te uspjehe znala je moja obitelj ali nisu od toga radili predstave. Rekli bi: ‘Jesi došla? Jesi! OK!’ - prisjeća se.

Njezin prvi izlazak u svijet ima posebnu priču. Živjela je u Rijeci kad ju je nazvao Alfi Kabiljo. Predstavio se i rekao da je poslao pjesmu za festival na Kanarskim otocima ali je pjevačica Tatjana Gros slomila nogu. Sutra bi, dodao je, trebalo putovati. “Oprostite, ja vas ne poznajem. Osim toga rođendan mi je i čekam goste. Ne dolazi u obzir da bilo kamo putujem”, odgovorila je Radojka. Alfi je ponovo zvao, poslije njega i Pero Zlatar, ali taj drugi put razgovarali su s njezinim suprugom. Radojka je naime odbila ponovo razgovarati. 

- I onda sam čula svog muža kako govori: ‘Da, da, možemo! Kada? U 7 ujutro? Dobro!’. Sljedeći dan u Rimu smo čekali da nam španjolska ambasada izda vizu. Pet dana smo hodočastili po ambasadi, po Vatikanu, tražili veze za vizu. U konačnici smo se i našli na madridskom aerodromu zahvaljujući pomoći iz Vatikana. Pjesmu sam učila uz zvižduke Alfija Kabilja u hodnicima veleposlanstva, na ulicama Rima i po hotelu - govori. Kad govori o odnosu s kćerima, oči joj zaiskre. U pubertetima je, priznaje, doma bilo povišenih tonova, ali danas se silno ponosi objema. Svojim poslom nije ih maltretirala niti vodala sa sobom. 

- Nisu osjetile reflektore pozornica, štitila sam ih od toga. Mislila sam da je tako bolje a danas znam da sam bila u pravu. Gledala sam ljude oko sebe, slušala ono: ‘Moja kćer biti će...’, a to nije dobro. Uvijek sam govorila da će moje kćeri biti ono što će same željeti. Sanda danas radi u prosvjeti, a Ana je studirala engleski i hrvatski, ali nije diplomirala. Obje su si same odabrale put - kaže. 

Samopouzdanje, koje joj nikad nije bilo poljuljano, prenijela je i na njih. Nikad nije razmišljala hoće li nešto moći, a baš tome učila je i njih dvije. 

- Što je zadatak bio veći, to sam bila čvršća. Vladala sam sobom, imala moć koncentracije. Ni danas me ne lovi panika, iako su mirovine mizerne. Ali neću o tome, ne želim rušiti čaroliju jednom rečenicom. Našom prisutnošću na sceni dali smo ljudima lijepe trenutke! 

Od dive do Pepeljuge u jednom danu 

Kad bih došla kući sa svojih glazbenih putovanja po svijetu, spremila bih šljokičaste haljine i šešire te otišla na grunt cijepati drva da se imam čime grijati. I tako iz dana u dan, od dive do Pepeljuge i obratno. 

Čvrsta sam osoba, ne možeš me nagovoriti, ni obrlatiti. Možda sam najlošija bila u odnosu prema svojim muževima, priznaje kroz smijeh Radojka. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!