Anto je u kolicima od svoje šeste godine, a tenisom u kolicima se počeo baviti s 13 godina. Dražen Mikšić je kolicima završio nakon što je stradao u Domovinskom ratu 1991. godine
U RATU OSTALI INVALIDI
Sa 6 godina završio u kolicima: Tenis mi je vratio sreću u život
Ja sam sretan čovjek i zadovoljan svojim životom, jer mislim da živim jedan vrlo ispunjen i kvalitetan život. Tenis je jako pridonio tome, jer sam njime osnažio tijelo, što je za nas u invalidskim kolicima jako važno. Kad sam počinjao, svi su se čudili kako tako mršav i slab uopće mogu udariti lopticu, smije se Anto Joskić (29), jedan od naših najboljih tenisača u kolicima.
Dodaje kako mu je tenis uvelike pomogao i da se ne predaje negativnim razmišljanjima, te omogućio da puno putuje i upozna puno ljudi, čime je jačalo i njegovo samopouzdanje, dok su prve pobjede na terenu donijele i vjeru da za njega u životu ne postoje granice.
Anto je u kolicima od svoje šeste godine, kad je stradao u ratu, a tenisom u kolicima se počeo baviti s 13, nakon što su u njegovoj školi održali jednu prezentaciju tog sporta. Tad je prvi puta uopće vidio da se tenis igra u kolicima i prvi puta udario lopticu. Rodila se ljubav i sad gotovo da više i nema dana kad ne trenira, osim nedjelje, uz posao u jednoj privatnoj tvrtki.
Štoviše, kao najmlađi igrač u Hrvatskom savezu tenisača u kolicima, u kojem je aktivan i kao tajnik, pred sobom ima poseban cilj zbog kojeg u zadnje vrijeme trenira po 3 sata dnevno, uz jedan sat kondicionog treninga, i to šest puta tjedno.
- Želim se plasirati na Paraolimpijske igre i za to moram skupiti određeni broj bodova na turnirima, pa sam puno energije posvetio tome - kaže Anto. Trenutno je po rezultatima 67. na svjetskoj rang-listi, a za to bi se trebao plasirati do 50. mjesta - kaže. Ranije je bio i bolje plasiran, pa vjeruje da je to uz trud i malo sreće ostvarivo.
- Da bih to ostvario od 1. lipnja ove do 1. lipnja iduće godine moram skupiti određeni broj bodova na turnirima, pa moram povećati i broj turnira na kojima sudjelujem. Inače se natječem na desetak do 12 turnira godišnje, no u tom razdoblju sam morao isplanirati 20 turnira - priča nam Anto.
U šali kažemo kako bi bilo najbolje onda odmah taj prvi meč pustiti protivniku, da je ostatak dana miran u nekom hladu, no Anto se ne da. Pitali smo ga i odakle mu motivacija za takvu posvećenost sportu. Jer, valja priznati, mnogi zdravi ljudima koji se ne bore s preprekama koje on svakodnevno mora svladati, nisu spremni toliko vremena posvetiti takvom cilju.
- Često mi se dogodi baš to da mi se zdravi ljudi žale i to mi zna biti simpatično. Na primjer, dođu mi, pa kažu: 'joj, boli me koljeno ovih dana, jedva hodam', a ja sjedim u kolicima - kaže Anto i smije se bez imalo gorčine. Kaže kako je tenis doslovno oblikovao njegov život, u tome ima veliku podršku svoje obitelji i supruge, koja ga često prati i na turnirima, pa mu nije teško.
- Žao mi je što nemamo više mladih ljudi u ovome sportu i volio bih da pošaljete poruku da pozivamo mlade u kolicima da se okušaju u tenisu, jer je doista sport koji jako pomaže očuvanju zdravog tijela, ali i duha i pomoći će im da ne budu prepušteni sami sebi i negativnim mislima. No, potreban je trud. Trebaju vam barem dvije, tri godine da svladate osnove tenisa u kolicima, a onda još i dvije, tri godine treninga do prvih pobjeda, pa mladi često odustaju i okreću se sportovima u kojima je lakše ostvariti rezultat - priča Anto
- To je velika šteta, a posebno mi je žao što u Savezu nemamo više bivših branitelja, jer je to sport koji je meni izuzetno pomogao i u fazi rehabilitacije, ali i kasnije u životu - kaže i Dražen Mikšić (56), naš reprezentativac na Paraolimpijskim igrama, koji je u kolicima završio nakon što je stradao u Domovinskom ratu 1991., a aktivno se bavi tenisom od 1994. i trenutno je jedan od naših najstarijih igrača. Po struci je kineziolog i oduvijek se bavio sportom, no prije nego što je završio u kolicima nikada nije igrao tenis.
- Započeo sam nakon rehabilitacije i mogu reći da mi je taj sport zaista bio jako koristan. Prije svega, kad se posvetite treninzima 2 do 3 puta zimi, ili 4 do 5 puta tjedno tijekom ljeta, čovjek doista nema vremena razmišljati o problemima i prepuštati se negativnim mislima. Osim toga, s tenisom sam proputovao cijeli svijet, stekao posve nova iskustva i predivna prijateljstva, što je veliko bogatstvo - priča Dražen.
Dodaje kako mu je žao što se u ovaj sport ne uključuje više mladih, pa se i klub pomalo osipa. Dok je nekad bilo i dvadesetak aktivnih igrača, danas ih je tek osmorica. No, stvar je vjerojatno u tome što u drugim sportovima ima više kategorija u kojima se mogu okušati ljudi s različitim oštećenjima, pa je lakše doći do rezultata.
- U tenisu u kolicima svi smo u istoj kategoriji, što znači da i invalid koji inače može hodati, može sjesti u kolica i parirati nama koji smo paraplegičari, što baš i nije ravnopravna konkurencija, pa je nekima teže doći do rezultata - pojašnjava. No, pravila su inače potpuno ista kao i u tenisu za zdrave osobe, osim što je kod tenisa u kolicima dozvoljeno da loptica dva puta udari o zemlju.
Igrao je Dražen u svojoj karijeri mečeve koji su trajali i po tri i pol sata, što nipošto nije lako. Naime, i zdravi igrači u takvom se meču dobro iscrpe, dok je kod tenisa u kolicima, uz koncentraciju na lopticu potrebno održati i koncentraciju na upravljanje kolicima. To je i fizički vrlo zahtjevno, iako su sportska kolica u kojima se igra tenis puno lakša i prilagođenog dizajna. I, kao i kod zdravih ljudi, tenis je vrlo skup sport, samo zbog tih kolica – još malo skuplji.
- Jedna ovakva kolica koštaju oko 50.000 kuna. Imam sreću, pa igram u kolicima koja mi je poklonio prijatelj, koji se prestao baviti tenisom, no da nije tako, teško bi ih si mogao priuštiti - kaže Anto. Dodaje kako je i sudjelovanje na turnirima dosta skupo, pa nije lako ganjati rezultate. Naime, igračima koji ih imaju nekoliko turnira godišnje pokriva Hrvatski paraolimpijski savez, no ako ih treba odigrati više, da bi igrač skupio bodove, tad se mora snalaziti sam.
- Tako sam ja za 20-ak turnira koje planiram odigrati do lipnja 2020. organizirao crowdfunding kampanju i skupio novac. Odaziv je bio dobar, no nije izgledalo da ću skupiti potrebna sredstva. Onda mi se javio Marin Čilić, s odlukom da uplati koliko nedostaje - kaže Anto.
Dodaje kako je Marin rekao da ne želi da se s time izlazi u javnost, no kaže kako takva podrška igračima u kolicima puno znači, pa je vrijedi isticati. Sličnu podršku našim su igračima ranijih godina pružali i Goran Ivanišević, Borna Ćorića i Ana Konjuh, prisjećamo se.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
