Stefanovski se potezima britve rješava otpada - gazda, sudaca

Četiri dramska teksta nedavno preminulog makedonskog dramskog pisca Gorana Stefanovskog (1952. - 2018.) objavljena su u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade pod naslovom “Odisej i druge drame”. Ovo je ujedno i prva zbirka dramskih tekstova ovog autora objavljena na hrvatskom jeziku te je svojevrsni presjek autorove 40-godišnje karijere. Riječ je o dramama “Divlje meso” (1979.), “Crna rupa” (1987.), “Demon iz Debar Mahale” (2006.) i “Odisej” (2012.). “Divlje meso” je arhetipska priča o raspadu obitelji, sukobljena defetističkim poimanjem Balkana kao mjesta trajne podređenosti i indolencije te optimističnim viđenjem da će sa skidanjem stranog jarma i dolaskom slobode napokon biti bolje. Radnja je smještena u vrijeme koje prethodi Drugom svjetskom ratu, a okosnica radnje je dolazak gosta iz Njemačke, misterioznoga gospodina Hermanna Klausa. Iako je predstavljen kao uglađen čovjek iz uređenog, zapadnog svijeta, Klaus je utjelovljenje najgoreg, prvi vjesnik antisemitizma i politike Trećeg Reicha. Drama “Crna rupa” označava autorov zaokret prema postmodernizmu.

Riječ je o tekstu u čijem je fokusu prosječan muškarac radničke klase, no sa svim mogućim manama: preljubnik, loš otac, nezreli mizantrop. Ova drama je snolika karaktera, likovi ni u jednome momentu ne stasaju do svoje punine, nego ostaju nejasni, pretvoreni u karikature sebe samih. Dramski preokret nastaje kad glavni junak Siljan uspije Prvi vidjeti svoje bližnje, koji i dalje ponavljaju iste replike, no kao mrtav čovjek, koji je izgubio ono što nikad nije cijenio. Drama “Demon iz Debar Mahale” novijeg je datuma i posveta je neuspješnoj balkanskoj tranziciji, komična koliko i morbidna. Počiva na premisi nevinog zatvorenika koji nakon petnaest godina izlazi iz zatvora i dolazi u svoju mahalu, potpuno devastiranu, te se odlučuje na brutalnu osvetu. Poput Sweeney Todda, otvara brijačnicu i smrtonosnim potezima britve rješava se društvenog otpada: ratnih profitera, lokalnih gazda, korumpiranih sudaca te svih ostalih razbojnika i pljačkaša koji lešinare nad nacionalnim dobrima. S brijačkog stolca trupla odlaze ravno u ćevabdžinicu koja počne sloviti za najbolju u gradu, s najukusnijim ćevapima. Drama “Odisej” je reinterpretacija poznatog mita te dubinsko promišljanje ima li života nakon rata. Žuđenu Itaku Stefanovski pretvara u točku razočaranja, a heroja Odiseja u manjkavog muškarca čija je osobna povijest sazdana od krvoločnih ubojstava, silovanja i razbojstava. Autor postavlja pitanje: kako pronaći ispunjenje u miru jednom kad je rat gotov? Rat je čovjeku adrenalinska injekcija, dok je svakodnevica trivijalna i dosadna.

U likovima koje piše Stefanovski zrcali se obiteljska i društvena propast, beznađe i bezidejnost, šupljina tamo gdje bi se trebao nalaziti ljudski integritet. Između “Divljeg mesa” i “Odiseja” leže 33 godine, ali mimo zaokreta u formi, autorove preokupacije su i dalje jednake - komplicirani međuljudski odnosi i trula društvena klima. U fokusu su mu pojedinci koji pate od nejasne vizije da bi njihov život trebao biti nešto drugo, ali kako ne znaju što je to drugo, ne znaju se ni promijeniti nabolje. Nemoralne ponude, prečaci do sreće, blještave zablude, životno razočaranje, nemoć pred prolaskom vremena, korupcija, nepravda, besmisao ratovanja i užas tranzicije – sve su to teme koje se provlače kroz ove četiri drame. Stefanovski poput iskusnog krojača spaja kratke i britke replike u atmosferičan dramski tekst u kojem mikrokozmos obitelji postaje ogledalo malograđanštine i njezina lošeg vonja.