Tek na vrhu shvatite koliko vam malo treba za sreću...

Zašto se penješ da bi se opet spuštala? Zar ti to nije naporno? Kako ti se samo da? I tako u nedogled... Mnogima koji me poznaju je moje hodanje po planinama znanstvena fantastika. No tuđim se mišljenjima nikada nisam opterećivala. Ono s čim se svaki put vratim s brda ispunjava me kroz cijeli tjedan - stabilnost i nalet energije poput adrenalina. Povratak prirodi i onome iskonskome, nešto je za čime žudi svako ljudsko biće. Osobito u ovo vrijeme kada nas stres, pretrpanost obavezama, napredak tehnologije udaljuju jedne od drugih, a u konačnici postajemo samo sebi neprepoznatljivi. Postajemo robovi rutine, a nadohvat ruke nam je besplatna terapija - majka priroda. 

Zbog toga odlazim u planine jer šume, stijene i poneka divlja životinja kao da me u potpunosti razumiju, čitaju moje misli. Svi kažu kako odlaze negdje da bi pobjegli od stvarnosti. E pa kod mene je to potpuno drugačije. Moja stvarnost su planine, šume i priroda. Imam osjećaj kao da u radnom tjednu živim u nekoj vrsti paralelnog svemira, iluziji i onda za vikend dolazim k sebi. Pronalazim svoje pravo ja, bilo da sam sama ili u društvu. Priznajem, planine su od mene napravile boljeg čovjeka. Kao da s hodanjem izbrišu moje mane. Tolerantnija sam i smirenija. Glava mi je potpuno prazna dok hodam, spokoj ispunjava svaku stanicu moga tijela, a sva čula su izoštrena. Intenzivno osjećam, čujem, vidim, a mirisi samo struje. Nešto nadnaravno! Tamo gore, visoko, shvatiš koliko si malen i koliko ti malo treba da budeš sretan i zadovoljan. 

Ponekad je to gutaljaj vode, cvrkut ptica, pogled na poskoka koji se sunča, vidik koji oduzima dah, odmor u debelom hladu prekrasne šume, penjanje po stijenama, uživanje s najmilijima, zaklon od orkanske bure, izvor vode među bijelim stijanama. Vidjeti kako se stapaju doline i brda zaista je privilegij. Unazad nekoliko godina često sam govorila kako sam ljetni tip, a da ostala godišnja doba ne volim. No, planine su me promijenile. Naučile su me da u svakom godišnjem dobu nađem nešto lijepo, nešto vrijedno moje pažnje. Proljeće budi prirodu, označava početak, ljeti šuma pokazuje svoju punu snagu, jesen prekrasnom paletom boja ukrašava prirodu i priprema je za hibernaciju, a kraljica zima koliko hladna i surova zna biti, zadivljuje svojom golom i bijelom ljepotom. 

Zbog planina sam ponovno počela pisati dnevnik što nisam činila od osnovne škole. Iako je svaki trenutak proveden u prirodi posebno urezan u moje pamćenje, želim se prisjetiti i onih najsitnijih detalja tako da kasnije slažem golemi mozaik. Obišla sam mnogo planinskih vrhova, i u zemlji, i u regiji, neki su bili dugi, neki kratki, neki nestvarno čudesni, neki iznimno naporni za prehodati. No ono što moje iscrpljeno tijelo osjeća kasnije ne može pružiti nijedna masaža, wellnes i sva čuda modernog svijeta. Bol je tada samo slabost tijela. Zaljubljenika u planine i visine sve je više. I nakon jednog ovakvog vikenda radni tjedan za mene je tek uvod u ono što dolazi. U ponedjeljak puna životne energije ne skidam osmijeh s lica, a u srijedu se već planira na koje će se brdo ići...

Opremite se za planinarenje odmah! Saznaj više!