Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
30 komentara

Zbog anoreksije pala na 41 kg: Nije pila vodu da se ne udeblja

Sa 16 godina danas 20-godišnjoj Emily Green iz Colorada dijagnosticirana je anoreksija. Na fakultetu se toliko bojala da će se udebljati da nije pila čak ni vodu. U najgorem stanju je imala samo 41 kilogram

30 komentara

Emily Green (20) je već u djetinjstvu pokazivala znakove poremećaja u prehrani, ali joj je anoreksija dijagnosticirana tek u dobi od 16 godina, nakon čega je većinu vremena provela u bolnicama ili centrima za liječenje.

Studentica koja se bori s anoreksijom većinu svog života otkrila je da se u jednom trenutku toliko bojala dobivanja kila da je odbijala piti vodu.

Tijekom studiranja, Emily je toliko smršavjela da ju je doktorica smatrala prenestabilnom da bi ostala u studentskoj poliklinici te su ju pod pratnjom sveučilišne policije prebacili u bolnicu.

Međutim, čim je policajac otišao, Emily je pobjegla iz bolnice.

Ubrzo se počela bojati za svoj život, jer je prošlo skoro 48 sati otkad je bilo što pojela ili popila, uključujući vodu. To je bio najgori trenutak njezinom životu - imala je samo 41 kilogram, a nosila je odjeću broj 34 (XS) koja je s nje visila.

Danas Emily trenira s utezima i brine se za svoje zdravlje, te ima sretnih 59 kilograma i nosi broj 36. 

Za vrijeme liječenja, Emily bi svakog jutra napisala popis započinjući s 'ja sam...' kako bi se podsjetila na ono što želi od života. Također bi zapisivala sve ono na čemu je zahvalna kako bi se ohrabrila i dalje imala nadu u bolju budućnost te da bi se nastavila boriti za sebe.

- Moja mama je rano primijetila da imam čudne prehrambene navike. Spomenula je to svom doktoru, ali on joj je rekao da sam vjerojatno sitnija jer je i moj tata takve građe - rekla je Emily.

- Moj poremećaj u prehrani je u početku bio nevina želja da se zdravo hranim. Anoreksija mi je bila jako uzbudljiva i mislila sam da će to riješiti sve moje probleme, ali me je na kraju anksioznost i depresija otupila - prepričava Emily s kojim problemima se borila.

- Sjećam se kako sam 2013. otišla sam na skijanje s obitelji i stalno se ograničavala. Umjesto da s njima skijam, išla bih na skijaško trčanje jer je to trošilo više kalorija. Dok se moja obitelj noću opuštala u planinskoj kućici, ja bih vrijeme provodila u teretani. Imala sam rutinu hodanja na traci za trčanje najmanje 3 kilometara prije spavanja, bez obzira na to koliko je sati - ispričala je Emily.

- Tijekom školovanja u dva navrata sam morala biti u Centru za oporavak u Denveru. Kad sam završila srednju školu, procijenjeno je da sam psihički i fizički stabilna, tako da sam mogla ići na fakultet. Prva godina na sveučilištu mi je bila nevjerojatna i ja sam stvarno napredovala. Međutim, mislim da me je stres snažno pogodio i činjenica da nisam imala život van školskih obveza mi je teško padala. Imala sam jako malo interakcije s ljudima. Od listopada do travnja pala sam na 41 kilogram, a kad sam otišla kod doktorice, utvrdila je da sam previše nestabilna da bi mogla sa sigurnošću procijeniti moje stanje, pa je pozvala sveučilišnu policiju da me otprati do bolnice - prepričava događaje koji su je potaknuli da se počne liječiti.

- Policajac me je ostavio u bolnici, ušla sam unutra, pričekala da otiđe i onda se vratila na sveučilište. Te noći osjećala sam se anksiozno i preplavio me strah koji nikada neću zaboraviti. Bio je četvrtak navečer, nisam jela niti pila ništa više od 24 sata i nisam imala nikakvih planova do ponedjeljka - prisjeća se najgoreg trenutka u svojem životu. 

Prvi put u životu, Emily se bojala da će umrijeti. Poslala je e-mail svojoj doktorici i napisala joj da misli da je pogriješila jer je otišla iz bolnice, na što joj je doktorica odgovorila da se odmah vrati u bolnicu. 

- Kad sam stigla u bolnicu, sjećam se da sam plakala zbog infuzije, jer sam vidjela riječ 'dekstroza' i znala sam da to znači šećer. Prikopčali su me na monitore srca, tlaka i kisika u krvi. Cirkulacija mi je bila toliko loša da je stalno okidala alarm na monitoru - prisjeća se. 

MAJKA GA JE OSTAVILA Rodio se bez ruku i nogu, ali to mu ne smeta da pleše i uživa

- Nisam dopustila da tata bude sa mnom u sobi kad sam trebala jesti pa sam dobila dadilju koja je bila sa mnom 24 sata na dan. I unatoč tome sam uspjela sakriti većinu obroka koji su mi donijeli. Toliko sam se bojala hrane i vode da se nisam mogla natjerati da bilo što stavim u sebe. Znala sam ništa ne jesti po 48 sati - ispričala je Emily.

- Trebalo mi je dva do tri sata da pojedem obrok jer sam rezala sendviče na sitne komadiće i stavljala ih u salvete, a narezano voće u rukav - objasnila je Emily kako je prevarila čak i osoblje bolnice. 

- Bila sam opasnost sama za sebe, pa kad bih napustila centar za liječenje, pozvali bi policiju i vratili bi me odmah natrag.

Nakon što su je psihijatri procijenili medicinski stabilnom, Emily je prebačena u McCallum Place, specijaliziranu bolnicu za poremećaje prehrane gdje se osoblje moglo bolje nositi s Emilynim potrebama.

BILA JE SASVIM ZDRAVA Sumnjali na rak: Starica umrla jer su joj izvadili oba bubrega

Tri mjeseca kasnije, liječenje je postalo manje intenzivno i naposljetku je počela s ambulantnim liječenjem, to jest morala je dolaziti na zakazane provjere kod doktora. Kako bi započela svoju sljedeću akademsku godinu na sveučilištu, Emily se tijekom ljeta morala vratiti na normalnu težinu.

- Otpustili su me iz programa liječenja dan prije nego što sam započela drugu godinu na faksu. Tijekom tog ljeta dobila sam skoro 20 kilograma - rekla je Emily.

- Od tada se suočavam s najboljim i najgorim momentima u životu. Stekla sam nove prijatelje, a neke sam izgubila. Zaljubila sam se u medicinsku školu i čak sam bila na porodima. Nedavno sam pojela svoju prvu krafnu u zadnjih osam godina - objasnila je.

- Volim raditi na svojoj snazi u teretani i nastavljam dijeliti svoju priču na Instagramu kako bih se povezala s drugima. Ne sramim se svojih ožiljaka, oni ne definiraju tko sam ja - rekla je.

- Radim puno pogrešaka i pokušavam učiti iz njih i vjerujem da ću se uvijek pobrinuti za sebe. Roditelji ne bi trebali pokapati svoju djecu - tužno je objasnila što ju tjera dalje. 

- Nekima će možda trebati godine da pronađu ono što im odgovara za njihov oporavak, i možda će jako dobro napredovati te potom se vratiti starom uzorku ponašanja, ali nitko ne treba kroz to prolaziti sam. Otkrijte zašto želite živjeti i biti zdravi - savjetuje Emily.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message