Helena iz Londona ozlijedila je nogu na kajakarenju i razvila kompleksni regionalni bolni sindrom (CRPS). Unatoč liječničkim prognozama da će se oporaviti, njezino je stanje bilo sve lošije
Helena Stone (22) zbog snažnih bolova nije mogla hodati ni tuširati se. Opisala je kako je bol bila stalno prisutna, a osjećala ju je kao da joj se užarena žica omotala oko desne noge.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa ...
Stoga je odlučila amputirati nogu kako bi mogla nastaviti sa životom. Operaciju su obavili početkom rujna, a sada, nakon dva tjedna, uspjela je ustati uz pomoć štaka te uskoro kreće na rehabilitaciju gdje će naučiti hodati s protezom, piše Daily Mail.
- Kompleksni regionalni bolni sindrom zapravo zovemo Sudeckova bolest i riječ je o upalnoj bolesti vezivnog tkiva koju prati poremećaj cirkulacije. Često se javlja nakon ozljede šake, dlana ili noge, najčešće kod žena. Može se pojaviti i spontano, ili nakon neke infekcije. Razina i kompleksnost ozljede nemaju veze s pojavom bolesti - pojašnjava Denis Perica, bacc. fizioterapije iz poliklinike Rehabilitacija Nova. Kaže kako se nikad nije susreo s tako ekstremnom situacijom koja je vodila do amputacije, no ističe kako je riječ o bolnom stanju.
- Poremećaj se sastoji od tri faze bolesti gdje se na početku javljaju oteklina, crvenilo, koža postane tanka i vrlo crvena, a sve je praćeno hipotermijom. U drugoj fazi javljaju se poremećaji cirkulacije, a u trećoj dolazi do atrofije i propadanja tkiva - kazao je Perica. Nije riječ o rijetkom poremećaju, navodi on, a kaže kako dobar fizioterapeut može pomoći u sanaciji tegoba.
Ipak, negativno iskustvo nije odbilo Helenu od kajaka i nada se kako će ubrzo predstavljati Ujedinjeno Kraljevstvo na Paraolimpijadi u toj disciplini. Helena je imala samo 16 godina kad joj je tijekom kajakarenja u Walesu noga zapela u vodi.
- Noga mi je ostala u vodi i istegnula sam je. Znala sam da je ozljeda dovoljno ozbiljna za odlazak na hitnu, no mislila sam da je riječ samo o privremenim tegobama. Poslali su me doma sa štakama i rekli su da ću za dva tjedna biti dobro. No bol više nikad nije prestala. Osjećaj je bio kao da mi je netko zavezao užarenu žicu i stegnuo je oko noge - opisala je ona. Tijekom sljedećih šest godina dobivala je injekcije protiv bolova, išla je na fizioterapiju i čak je dobivala infuzijom sredstva protiv bolova, no ništa nije pomoglo.
- Bol je bila stalno prisutna, a bilo što moglo je prouzročiti da postane nepodnošljiva. Ne samo da nisam smjela dotaknuti nogu, nego su čak i promjene u tlaku zraka rezultirale agonijom. Ljudi se nisu usudili sjesti pored mene da mi slučajno ne dotaknu nogu. Kad nastupi kriza, nisam se čak ni tuširala - objasnila je ona dodajući kako je o amputaciji počela razmišljati još u siječnju. Amputaciju nije mogla obaviti u državnoj bolnici jer se oni protive takvom zahvatu obrazlažući da bi bol mogla postati još gora u batrljku nakon operacije, no ona nije odustala od svoje namjere i operaciju je obavila u privatnoj klinici.
- Jednostavno dođete do točke kad ste očajni. Pitate se koliko još teže može biti. Mislim da je rizik vrijedio. Znala sam da na kraju noga neće ostati tu da mi stvara probleme - kazala je ona. Nakon operacije osjeća se odlično, a bol je nestala.
- Liječenje Sudeckove bolesti provodi se kineziterapijom te eventualno postavljanjem obloga na oteklinu. Ponekad je samo dovoljno mirovanje, a u većini slučajeva javlja se spontano izlječenje. Za ovako ekstreman slučaj, ponavljam, nisam čuo - nastavio je Perica.
- To je bila odluka važna i za moje psihičko zdravlje. Ne bih rekla da sam bila suicidalna, ali bilo je dana i tjedana kad mi nitko nije mogao prići. U Americi ovo moje stanje zovu "bolest samoubojica" jer ako ljudi nemaju potporu, lako propadnu - pojasnila je. Operirali su je u bolnici Princess Grace u Londonu, a olakšanje je nastupilo odmah.
- Bilo je fantastično. Govorila sam liječnicima da je bol prestala i što god da su me pitali, oduševljeno sam ponavljala da nemam bolova. Osjećaji su me toliko preplavili da ništa drugo nisam mogla izgovoriti - prisjetila se. Kad se potpuno oporavi za mentora je odabrala dobitnika zlatne medalje u Paratriatlonu u Riu 2016 godine, Andyja Lewisa.
- Ako mi se pruži prilika da odem na Paraolimpijadu, neću je odbiti. No bez obzira na sve, jedva čekam da počnem trčati i sjednem opet u kajak. Nezgoda nije promijenila kako vidim kajak. On je velik dio moje osobnosti i još ga volim. Nisam ostala bez mogućnosti jer sam odrezala nogu, nego sam dobila druge mogućnosti - kazala je. Cilj joj je podignuti svijest o CRPS-u te upozoriti druge oboljele da ne misle kako je i za njih amputacija dobro rješenje.
- Ako razmišljate o amputaciji, to je normalno. Ali nemojte zanemariti činjenicu da je riječ o velikoj odluci. Ne želim da se netko ugleda u mene i zbog toga se odluči na operaciju. Ne postoji lijek i iako sad nisam u bolovima, možda se sutra sve vrati na nekom drugom dijelu tijela - zaključila je ona.
