Zlostavljanje ili ne? Ja nisam znala jer me nikad nije tukao...

Anonimna čitateljica portala Huffington Post je s javnošću podijelila svoje iskustvo zlostavljanja u vezi, za koje nije dugo znala što je i kako se postaviti, jer ju njezin dečko nikad nije tukao: 

Više od godinu dana me uvjeravao da bi trebala biti s njim. Prije toga smo bili prijatelji dvije godine i postali smo bliski. Nakon što je prekinuo jednu vezu na faksu, rekao je kako želi biti sa mnom - jer me voli i treba.

Prije njega nisam imala ozbiljnog dečka, pa sam bila željna da proživim vlastitu romansu, no oklijevala sam je je uvijek imao tu svoju naglu stranu. Nakon ispada bi se uvijek ispričao. Rekao je da toliko želi biti sa mnom da mu to stvara bol. Nakon mjeseci uvjeravanja, pristala sam.

Ono što je slijedilo je bila uobičajena faza "medenog mjeseca" u vezi. Iako smo funkcionirali na daljinu, putovali smo jedno drugom koliko smo mogli. Pričali bi na telefon satima, davao mi je pažljivo osmišljene poklone i gledao me je kao da sam najdragocjenija stvar na svijetu.

Upisao je moj fakultet tako da smo zajedno provodili svaki mogući trenutak, barem fizički - on je bio zalijepljen za svoje računalo na kojem je igrao igrice. Naši dani izvan predavanja su se pretvorili u rutinu, on je igrao WOW, a ja kraj njega Solitaire. 

 Ako bi ismijavala njegovu igru, derao bi se na mene. Ako sam željela ići negdje na večeru ili napraviti bilo što spontano, nije mi dopuštao. On je trebao igrati, i trebao je mene u istoj prostoriji, jer moja prisutnost djeluje utješno i smirujuće. Pokušavala sam biti djevojka koja ga podupire, pa bi ostala.

Nisam išla na nikakve aktivnosti, nisam razgovarala sa svojim prijateljima... Nakon što sam mu rekla kako se osjećam zbog toga što toliko vremena igra igrice, napio se i vikao kako sam užasna cura. Nisam to više spominjala.

Nakon što sam mu pokušala reći da se osjećam zapostavljeno, cijelu noć je proveo tako da me ignorirao - kako bi mi pokazao kako je to ako me "istinski zapostavlja". Nisam se više žalila na to. 

Umjesto toga, odlučila sam mu reći kako se osjećam u pismu. Napisala sam mu e-mail u kojem sam objasnila da me plaši te da me je strah iskreno razgovarati s njim. Poslala sam mu, a nedugo nakon toga nazvao me naš zajednički prijatelj kako bi mi rekao da je on izvan sebe, popio bočicu punu tableta. U potpunosti sam zaboravila sve što sam htjela i otrčala njemu...

Ležao je na krevetu i rekao da misli kako je imao srčani udar, kako je ljut na sebe jer me je povrijedio. Htjela sam nazvati hitnu, no odjednom me počeo uvjeravati kako mu ipak nije tako loše. Rekla sam da ću nazvati njegovu mamu i opet je poludio, priznao kako ipak nije popio tako puno tableta i da će to proći. Rekao je kako je povrijeđen jer sam mu napisala to što jesam, da ga zapravo mrzim i ne vjerujem mu.

Očajnički sam ga željela smiriti, pa sam se krenula ispričavati. Sve napisano sam povukla i rekla da je moja krivnja što se osjećam tako kako se osjećam. Malo po malo, on se osjećao bolje. Od tog trenutka, svaki put kad bih mu se suprotstavila, napravila po svom ili pokazala stav - krenule su njegove prijetnje i paranoje. Po noći, počeo bi se tresti i padati u nesvijest. Kad bi se probudio, ne bi znao tko sam ja. Ponekad je govorio o sebi u trećem licu. 

Što god činila, rezultat je bio isti - bila sam grozna cura. Optuživana sam jer ga ne volim dovoljno, ne vjerujem mu, varam ga. Držao me prikliještenu za krevet i jedini način da to spriječim je bio ispričavanje i obećanja kako ga nikad više neću uzrujati.

Ujutro se ne bi sjećao ničega. Nije znao što radi. Nije bilo namjerno. Pa ga nisam mogla kriviti. 

Preko dana, bilo je prijetnji, no nikad direktnih. Nikad me nije lupio. Umjesto toga je lupao svojom glavom u zid, šakom po stvarima ili bi rekao "kako ne zaslužuje živjeti". Bojala sam se napraviti nešto drastično, pazila sam da se ponašam "dobro".

Postupno su moji prijatelji počeli primjećivati da nešto nije u redu, no nisu znali koliko je loše. On mi je provjeravao poruke i pozive, pa sam izbjegavala takvu komunikaciju. Nikome zapravo nisam mogla reći...

Počela sam sumnjati da me vara, nadala sam se da je tako i da ću ga uhvatiti. Do diplome, znala sam da ne želim biti s njim. Ali me volio i osjećala sam da mi je potreban opipljiviji razlog da ga mogu napustiti, osim mog lošeg predosjećaja i tuge.

Zapravo sam željela da me udari. Time bi prešao granicu i dao mi potreban razlog da prekinem s njim. Nakon što sam shvatila da više ne mogu, trebala sam pronaći način da prekinem, nisam jednostavno to mogla reći i gotovo. On to ne bi prihvatio. Slijedio bi me, ozlijedio sebe. I bio je još mali tračak nade da će postati muškarac kakvim sam ja smatrala da može biti. Prošlo je vremena prije nego sam shvatila da sam voljela sliku onoga što bi on mogao biti, a ne njega.

Nakon diplome otišla sam kući, a on je još studirao. Udaljenost mi je godila, viđala sam više prijatelja i obitelji, a manje njega. Nakon mjeseci dobrih i loših dana, prijetnji i epizoda kojih se nije sjećao, napokon sam skupila hrabrost - prekinula sam s njim preko telefona. Rekao mi je da sam kukavica, no postupno me prestao maltretirati.

Šest mjeseci nakon toga smo se slučajno sreli. Želio me je natrag i da mu dam šansu da se ponaša prema meni onako kako ja to zaslužujem. Nasjela sam. I dalje sam vidjela taj potencijal u njemu. To je trajalo tri dana - toliko je trebalo da mu padne maska s lica.

Nakon što smo prekinuli drugi put, rekao je da će se ubiti, a ja sam imala vremena do ponoći da se predomislim. Očajna, nazvala sam njegovu mamu i prijatelja. Tek kroz te razgovore sam počela shvaćati da se radi o pravom zlostavljanju. 

Naravno, nije se ubio. Živio je i dalje živi, samo više nije dio mog života. No sjećanje na njega još me proganja, slika kako me drži uz krevet i ne mogu se pomaknuti, strah da nešto krivo ne kažem nekome. Prošlo je šest godina od kraja te veze i napokon mogu realno sagledati sve. Ipak, najteže mi je i dalje oprostiti samoj sebi. Bilo je toliko znakova upozorenja, dokaza, toliko prilika da nešto kažem, poduzmem...

Morala sam ponovno naučiti tko sam i što želim. Provela sam tri godine šuteći, ne izražavajući svoje mišljenje. Bilo me je strah svađati se, zauzeti se za sebe ili čak biti nasamo s nekim muškarcem.

Vjerujem da sam tijekom vremena postala bolja verzija sebe. Ne mogu natrag, no mislim da sam postala mudrija, snažnija i odlučnija u namjeri da živim svoj život kako želim. Ne želim više biti žrtva.