Zov miline: Nakon napornog uspona dobrodošlica Bakrana

Istina, volim Goranski kraj s njegovim šarolikim mjestašcima i bujnim šumama. Gušt mi je sjuriti se biciklom od Gornjeg Jelenja do Bakra u gotovo polusatnom spustu. Obožavam kajakariti u smiraj dana po bonaci takvoj da dno vidim kao s maskom. Ipak, današnji dan ću prvenstveno pamtiti po ljudima.

Neke od njih, kao npr. direktora Hotela Jastreb u Begovom Razdolju, Igora Bratulića, poznajem već dosta godina. Zajedno smo surađivali na više team-building programa i oduvijek me impresionirala Igorova otvorenost za sve neuobičajene prijedloge i zahtjeve, bezuvjetna spremnost na suradnju i bezrezervna pomoć u svakom trenutku. Igor je uslugu hotela s tri zvjezdice koji vodi doveo na razinu za (barem) još dvije dodatne.

Za razliku od Igora, za Dražena Lesicu, vlasnika kultne gurmanske institucije, Restauranta Rivica u Njivicama, znam desetljećima, budući da ljetujem u tom gradiću, ali nismo se baš poznavali ili družili. Sigurno će većina ljudi pomisliti kako nam se javio pomoći zbog interesa i želje za promocijom, ali isto tako moja ekipa i ja znamo da nije tako. Dražen nam je u ova dva navrata koliko smo „proEkali“ Njivice, pomogao puno, nesebično i od srca. I zato, bez obzira na sve, uz veliko HVALA eto i ja čista srca stavljam link.

Osoblje jednog drugog, mnogo manje razvikanog restorana, posebno mi je milo. Prije nego li sam se iz Begovog Razdolja spustio do Lokvi, navratio sam u Park šumu Golubinjak. Mjesto zbog kojeg se na uobičajenom brzinskom proputovanju prema moru definitivno isplati zastati (što se toga tiče, Gorski kotar svakako mora obići svatko tko barem malo voli prirodu; ondje možete provesti više dana, a da svaki bude potpuno različit; možete biti u planini, pa se brčkati u jezeru, istraživati špilje ili jame, penjati se po stijenama i klisurama,juriti niz brzace u raftingu, itd, itd.). 

Golubinjak je pravi koncentrat goranske ljepote, bujne crnogorične šume i zamamnih fenomena krša i stijena. Ljudi su pak pravi primjer goranske dobrote. Kada sam stigao, zatekao sam dragog konobara i kuharicu, koji su se baš iskreno i toplo razveselili što me vide i što sam ih se sjetio obići. „Vidjeli smo nekog biciklista i baš smo se pitali je li to NAŠ Daniel?!“ Što reći više? Baš su me ganuli. Spremno su se žrtvovali i pozirati mi za slikanje ispred svoje fino zagrijane kućice (vidi aktualnost „Park šuma Golubinjak“).

Doček u Bakru. Kasnim više od sat vremena. Vjerojatno bih stigao barem dvadesetak minuta prije da me Čedo ne zove svako malo i preklinje da požurim. „Ljudi čekaju, obećali smo im doći na vrijeme“. Kao da i sam ne znam da kasnim…ali taj uspon iz Mrzlih Vodica do Gornjeg Jelenja se baš odužio. Konačno nakon dugačkog (i brzog) spusta prolazim naš Welcome ciljni balon. Prati me pljesak, a krajičkom oka primjećujem dvadesetak-tridesetak ljudi u različitim kostimima. Još nisam ni došao k sebi, a već držim poklone koje mi je uručila direktorica TZ-a Bakar Sonja Jelušić, slikamo se pred nekolicinom fotografa i snimatelja, gužva oko mene se povećava, kostimirani ljudi se stišću uz mene, tapšaju me, svatko nešto propitkuje, ženska klapa pjeva poznate dalmatinske melodije… 

Tek nakon par minuta počinjem shvaćati što se događa. Dočekali su me pripadnici Bakarske gradske straže, zatim Bakarska gospoda i Kapetani, jedna od sekcija Udruge umirovljenika te ženska klapa Sklad, zaista skladnom pjesmom. Pri pogledu na različito kostimirane skupine, pomislih kako je mala razlika između pretencioznosti i iskrenosti, između protokola i spontanosti i između službenosti i srdačnosti. I kako su bakrani uspjeli biti savršeno iskreni, spontani i srdačni.

To svakako vrijedi i za glavnog krivca organizacije ovakvog dočeka, direktoricu Sonju. Njena vedrina i energija koju širi oko sebe, kao i potpuno iskren i otvoren stav prema poslu koji obavlja te ljubav i zanesenost svojim gradom koji zrače iz nje, siguran su jamac za ostvarenje njenog poslovnog plana: stopostotni porast broja gostiju koji dolaze u Bakar („s pet na deset“ kako optimistično dodaje).

Konačno ovaj današnji Welcome Facebook završavam likom i djelom Kreše, koji je s kolegom Lukom stajao po strani i mirno gledao svu već opisanu paradu. Tek kasnije sam shvatio da će nas pratiti do punte Krka svojim brodom "Bente Dorte". Brod ima svoju priču, Krešo ima svoju. Brod šuti, a i Krešo je nešto škrt na riječima. Ali priča postoji i osjeća se...

Možda je vrijeme da i ja zašutim do prvog sljedećeg čitanja.

Nove doživljaje Welcome ekipe premijerno pogledajte 17. travnja u 14:30 na 24sata TV-u.